Koreografkinja, balet-majstor i pedagoginja Edina Papo (61) nedavno je obilježila 40 godina rada i zvaničan odlazak u penziju. Kolege, uposlenici Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) i prijatelji velikoj umjetnici su priredili oproštajno druženje u prostorijama teatra. 

Određena kriza

Nakon agresije na BiH i opsade Sarajeva, Papo je bila ta koja je umjetnosti baleta, polako ali sigurno, vratila stari sjaj. Time se ponosi. O svemu tome je govorila u otvorenom intervjuu za „Dnevni avaz“.

- Sve kolege koje su taj dan došle da se družimo, od prvog dana kada smo počeli raditi zajedno, pa do izbrojanih mojih 40 godina staža, svako od njih je poseban dragi kamen. Sa mnogo starijim od sebe i mlađim kolegama imam prekrasan odnos. Bogat sam čovjek, bez obzira na to što drugi misle da nisam, ostvarena sam. Ipak, mislim da umjetnik nikada ne ide u penziju. Ja radim više nego ikad. Pravi umjetnik ustvari uvijek stvara, kreativan je i uvijek ima nešto da kaže - govori nam Papo.

Dakle, ni Vi nećete samo sjediti u penziji?

- Dosađivati se neću. U kontaktu sam s kolegama iz drugih država, radim s njima, već za narednu godinu imam određene projekte.

Vi ste sigurno obilježili kulturnu scenu kada je balet u pitanju. Borili ste se i izborili za mnoge stvari. Gdje je balet danas?

- Ne znam gdje je balet danas jer ne ulazim u salu u Sarajevu. Ali, kao umjetnost se razvija teže u BiH. Ali ima svoj put. Naravno, svaki baletni teatar prolazi određenu krizu. Stvar je društva želi li tu umjetnost ili ne. Govorimo o onome o čemu jedna država treba voditi brigu, a to znači voditi kvalitetan ansambl baleta koji ima ljude stručnjake koji mogu prepoznati koju produkciju ansambl može iznijeti. Danas je u BiH velika kriza što se toga tiče. Puna je kultura jeftinih stvari. Ima divnih umjetnika, talentiranih koji ne mogu doći do izražaja od poplave nekog čudnog samoživog interesa.

Hoće li se to promijeniti?

- Kultura općenito teško živi u sredinama gdje su krize kao što je kod nas. Mi nemamo ni vlasti od oktobra još. To puno govori. Dešavaju se pozitivni kulturni ekscesi koji nas spašavaju. Ali nemamo sistema niti ima perspektive. Od dana do dana životariti - to je pogubno. U onom sistemu Jugoslavije gajili smo naš nacionalni miris i tendenciju da se naša literatura pretvara u umjetnost baleta. To je bio visoki kvalitet. Danas to nije slučaj. Ovaj balet preživio je tešku devastaciju u ratu. Ja sam ga sa šest ili sedam plesača počela obnavljati i ponosna sam na taj period, kada smo prvi put poslije rata stali na prste u ozbiljnoj, vrlo poštovanoj predstavi koja je repertoar velikih evropskih scena, to je „Giselle“ s orkestrom filharmonije, s gostima prvacima i dijelom našeg ansambla.

Studirali ste u Rusiji, bili ste angažirani na brojim inozemnim projektima i u pozorištima. Mogli ste i ostati negdje drugo, ali ste se uvijek vraćali u BiH i u Sarajevo.

- Rođena sam ovdje, moji roditelji su ovdje rođeni, porodica mi je ovdje. Imala sam prilike i šanse da ostanem u nekim teatrima. Međutim, smatrala sam da je moje Narodno pozorište moja druga kuća. Mnogo ljubavi sam uložila u ovu profesiju. Razumiju li to ljudi danas, nisam sigurna. Još sam raspoložena, imam pozitivnu energiju i strast da radim s ljudima u NPS-u. Hoće li doći do saradnje, to neka oni odluče.

Je li ovo isto Sarajevo kao što je bilo nekad kada ste počinjali?

- Nije. Imali smo strašnu devastaciju grada, države i ljudi. Tužnu historiju imamo iza sebe u smislu da su ljudi ginuli, a zamalo da nije poginula i ta naša umjetnost. Rodili smo se kao feniks, iz pepela. Nije lako biti atraktivan drugim ljudima u jednoj ovakvoj sredini u kojoj se za svako radno mjesto borite. Neko vjeruje da ste bili veliki teatar, historija o tome govori, neko je negdje nešto zapisao o tome. A neko ne vjeruje.

Brendiranje umjetnosti

Ali zašto je to tako?

- Nema više entuzijazma. Neokapitalizam je zavladao. U interesu je čovjek, da zaradi i da je na dobitku. A kako i šta se radi, to više nije važno. Što je za moj pojam strašno. Pogledajmo šta se dešava u Evropi. Nama stalno puna usta Evrope, a nikako da je prihvatimo. Moramo raditi na brendiranju naše umjetnosti. Naš je brend SFF i sretna sam zbog toga, ali šta je s ostalima. Mi živimo ovdje, rastemo, naša djeca rastu ovdje. Opća je melankolija u gradu.

Nedostaju li Vam baletni pokreti, kostimi...?

- Naravno, počela sam kao igrač. Balerina sam, školovana u Rusiji i prije svega kao igrač, a onda kao balet-majstor, pedagoginja i koreografkinja. To je nešto što vas obilježi za čitav život. Ali s godinama shvatite da je prolazno, kao u svakoj profesiji, ne možete ostati mladi. Posebno u našoj profesiji, jako brzo prođe taj period kada možete da igrate i date na sceni punu snagu. Nedostaje to, naravno.

Plašite li se tih godina koje dolaze, koje su pred Vama?

- Ne, ne plašim se ni starosti ni godina. Nadam se da ću imati još koju godinu snage i energije. Ali, svi smo mi ljudska bića, svi idemo u starost. Treba je doživjeti normalno. Bore su memorija našeg života i ono što nas obilježava. One govore da nije sve lijepo i nije sve išlo glatko, ni danas ne ide. Ali to je sve normalno. Ispunjena sam, imam krasan život, bavim se umjetnošću koju volim, imala sam sjajne ljude oko sebe, sjajne prijatelje. Bez obzira na to što tu i tamo doživite razočarenje. Njih stavljam u posebnu kutiju za razočarenja i ne otvaram je.

Profesija ispred nas

- Mene kolege izvana pitaju, zar baš ništa više ne radim u NPS-u, čude se. Jer je obično važno da se čovjek s velikim iskustvom, znanjem, mogućnošću prepoznavanja vještina, njeguje i čuva i do poznih godina. Kakav je ko karakter, jesam li ja teška, zahtijevam li previše, ne dam ispod nekog kriterija da se ide, to je drugi par rukava. Smatram da profesija uvijek treba biti ispred nas, umjetnost pogotovo jer mi smo rijedak kadar - kaže Papo.

Linija manjeg otpora

- Doživjeli smo ogromnu migraciju stanovništva. Silno se razvija komunikacija. Teatar mora biti interesantan. Mi smo staromodni, a ne možete stalno imati savremeni repertoar jer i to dosadi ljudima. Publiku treba privući i odgajati. S jedne strane je logično da se mijenja i treba, ali s druge ne prihvatamo objeručke ono što je lijepo, dobro, kvalitetno. U čovjekovoj prirodi je da se ide linijom manjem otpora. Prihvata se jeftinoća, vulgarizam... - iskrena je Papo.