EKSKLUZIV

Rade Šerbedžija za "Avaz": Mnoge svoje prave neuspjehe znadem samo ja

Sudbina malih naroda je u raljama velikih kapitalističkih preduzeća i država

Šerbedžija: Na Brijunima 12. jula otvara 19. sezonu „Ulyssesa''. Arhiva

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ

30.5.2019

Bliži se 19. sezona teatra „Ulysses“. Zvanični početak je 12. jula na Malim Brijunima, gdje će osnivač kazališta Rade Šerbedžija (73) nastupiti sa svojom muzičkom grupom „Zapadni kolodvor“.  

Učiti zanat

Iako povod za razgovor s ovim vrhunskim glumcem, ali i muzičarom te piscem nije potreban, kada smo vidjeli program, morali smo ga pozvati. A gospodin Šerbedžija ljubazno pristaje iako je u tom trenutku krenuo na put iz Rijeke ka Opatiji.

Pogled na najavljene predstave upućuje na zaključak kao da će skoro čitava bivša Jugoslavija biti prisutna na Brijunima. Igrat će se nešto starije predstave „Ulyssesa“ poput „Kralja Leara“ i „Antigone“, a tu su i brojna gostovanja te muzički program.

- Bit će jako lijepo ove godine. Imat ćemo nekoliko predstava naših riječkih studenata. Nije mi uopće bio cilj okupiti malu Jugoslaviju, jednostavno smo otvoreni prema cijelom našem prostoru - kaže Šerbedžija u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“.

Za kraj jula na Brijunima je najavljena premijera predstave „Tko se boji“, u kojoj Vi igrate, a Vaša supruga Lenka režira.

- Igraju i mladi ljudi iz Hrvatske, troje su naši studenti. Oni igraju alternaciju mladog bračnog para, dolaze u posjetu Marti i Džordžu, koje igramo Katarina Bistrović-Darvaš i ja. Želim mladima da dam šansu ne samo da imaju premijeru u velikom kazalištu nego da u radu s profesionalnim glumcima steknu fantastično iskustvo koje mladi glumac može samo sanjati. U tom smislu, i Lenka i ja vodimo računa o našim studentima. Često im dajemo zadatke u našim predstavama.

Budete li ponosni na njih?

- Kako da ne. Nažalost, mi smo prestali predavati na Akademiji, jer nismo mogli više čekati na to da Grad Rijeka i riječko sveučilište ozbiljno shvate taj studij, da se potrude da naprave pristojan prostor gdje mladi mogu učiti taj zanat. A mi već osam godina sve te naše vježbe izvodimo u malim učionicama, neadekvatnim prostorima za studij glume. To nismo mogli izdržati i dali smo otkaz.

Kako balansirate privatni život i saradnju sa suprugom?

- Lenka i ja smo veoma upućeni jedno na drugo. Imamo uspješan i lijep brak. Imamo tri divne djevojčice, živimo zaista skladan bračni život. A osim toga, mi se zaista dobro razumijemo u umjetnosti. To su rijetke stvari, ali se dešava da supružnici koji se bave istim poslom pronađu zajednički ukus i svjetonazor. Vrlo često se smijemo kad radimo nešto i u istom trenutku pomislimo na istu stvar, ista rješenja imamo. To je nešto posebno. Dvoje ljudi, kad su u braku, čak počinju ličiti jedno na drugo. Hoću reći, ja sam se, izgleda, malo proljepšao.

„Antigona“, koju ste radili sa sarajevskim glumcima, također je na repertoaru ove godine.

- To mi je draga saradnja. I s Majom Izetbegović, Erminom Bravom i Dženanom Džanić... Stvorili smo lijepu hemiju. Uskoro idemo u Beograd s tom predstavom, dvije noći zaredom ćemo je igrati.

Tužna stvar

Čini se da, čega god da se prihvatite, u tome i uspijete.

- Nije baš tako. Mnoge svoje neuspjehe, one prave, znadem samo ja. A za neke neuspjehe, to su već neki koji se bave profesionalno kritikom, na vrijeme mi ukazali i opisali.

quote
<p>Nadam se da ću uskoro doći u Sarajevo. Tamo me čekaju moji prijatelji. Doći ću, moram .</p>

Šerbedžija: U svačijem mikrokosmosu nađe se oaza. Boris Kovačev/Cropix

Cijenjeni ste gdje god da odete. Imate i zavidnu svjetsku karijeru, ali uvijek ste se vraćali na ove prostore, u Hrvatsku. Danas mladi odlaze i ne osvrću se za sobom.

- To je tužna stvar. Ali, nažalost, to je stvarnost. Možda je to sudbina malih naroda da se tako odjedanput sve dogodi. U svakom slučaju, i ja mislim da smo mi robovi jednog rigidnog kapitalističkog uređenja i da je to glavni razlog zašto naše male zemlje ne mogu konkurirati drugim, velikim zemljama i zašto se moraju na taj način utopiti. Zašto imamo ekonomskih problema? Zato što smo rasprodali sva državna dobra, većinu prirodnih bogatstava... Sve je to tužna priča. A to izgleda da je jednostavno sudbina malih naroda i zemalja u raljama velikih kapitalističkih preduzeća i država.

Čini se da su svi toga svjesni, ali da niko ne poduzima ništa da se to i promijeni.

- Možda se ne može ništa ni uraditi. O tome se radi. Možda je to tako napravljeno. Šta imaš ti tu raditi kada je odjednom sve uništeno i prodano. Koja politika i koji stručnjak ekonomski može napraviti nešto uspješno. Mogu se tu i tamo smanjiti nevolja i neimaština, ali nikako da se napravi veliki progres i put. Nažalost, ja sam pesimista kada je to u pitanju.

I 90-ih ste jasno i glasno govorili i pokušavali spriječiti da dođe do rata.

- Da, o tome ne želim pričati više niti spominjati nikoga i ništa. Samo mogu reći da sam bio čovjek koji je bio protiv rata. Ali uvijek, pa i danas, nađe se nešto. Neće ni propadanje biti naglo. Uvijek se nađe u svačijem mikrokosmosu oaza, otočić, gdje čovjek može biti sretan i ispuniti svoj život srećom i zadovoljstvom. Ja se tako osjećam u „Ulyssesu“ preko ljeta kada se družim sa svojim prijateljima, kada sanjamo i maštamo. Tako, vjerovatno, mnogi ljudi na svim ovim našim prostorima imaju svoje otoke i pronalaze razlog da budu znatiželjni, aktivni da misle, osjećaju, vole i maštaju.

Jesenjinovski bunt

- Ljubav prema pisanju je zapravo bila moja prva strast. Rano sam počeo pisati pjesme, a od tih gimnazijalskih pjesama nijedna nije preživjela. Jedne noći sam ih sve spalio u nastupu nekog jesenjinovskog bunta. Moje bavljenje literaturom preraslo je u istinsku strast. Imam već naslov za svoju treću knjigu - „Pisma“. Kao da pišem pisma prijateljima, familiji, Šekspiru, mrtvima i živima do kojih mi je stalo i koje imam šta pitati i o kojima imam šta pisati. Pravo da vam kažem, to je tako dobra zamisao da uopće nemam ideju kad da je završim. Ona može biti i nedovršena moja knjiga - kaže Šerbedžija.

Problemi s leđima i kukom

- Sve manje imam vremena za hobije. Nekad sam se intenzivno bavio nogometom, ali to više ne mogu, prije 30 godina sam prestao. Sada igram tenis, ali toliko me u posljednje vrijeme zezaju leđa i kuk da sam i to prorijedio. To je jedino što me nervira, ne mogu se istim onim intenzitetom baviti sportom kojim sam se bavio cijeli život - kaže Šerbedžija. 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.