Davne 1976. godine genijalni „Atomci“ održali su svoju prvu probu. Od tada, pa do danas, četrdeset tri godine kasnije, „Atomsko sklonište“ žari i pali, a njihov frontmen Bruno Langer (69), uprkos činjenici da je na pragu osme decenije osjeća se bolje nego ikad.
Raspoložen, realan i uvijek brutalno iskren, ovaj strastveni roker obradovao se našem pozivu, uvijek spreman da komentira društvenu situaciju, ali i vrlo rado govori o dugogodišnjoj karijeri na koju je ponosan. Prije nego što smo počeli razgovor, čestitali smo mu 43. rođendan benda koji su, kako kaže, proveli radno, ali sa sjetom...
Džimi Hendriks
- Hvala vam. Moram priznati da nije bilo lako opstati sve ove godine. Rokenrol je živ i mi to pokazujemo, prašimo, to je najvažnije. Rođendan koji smo proslavili vratio me u početke. Puno pjesama smo uvrstili u repertoar koje nismo svirali više od dvadeset godina. Zbog toga imam osjećaj kao da sviram sa starom ekipom – kaže nam kroz osmijeh Langer.
Kako pamtite prvu probu 1976.?
- Teško je bilo vjerovati da ćemo opstati sve te godine. Ta prva proba bila je u jednoj lijepoj kućici, to je jedan dio Pule, kamp Saveza boraca, tu smo vježbali rokenrol. Bila je to zanimljiva proba. Nismo imali ni pjesme tada, Boško Obradović nas je okupio, napisao tekst za prvu pjesmu i tako je nastala prva postava. Naš Eduard Kancelar nije imao mjesta za klavijature pa je svirao ležeći, s obzirom da su kreveti u toj kamp kućici bili na sprat. On je uvijek mogao svirati kao slavni Džimi Hendriks (Jimi Hendrix) na klavijaturama.
Dakle, „Atomsko sklonište“ je počelo u drvenoj, maloj kućici prije 43 godine?
- Tako je, nakon toga smo se preselili u sportsku dvoranu koja se danas zove „Mate Parlov“, tu smo vježbali. Tu su mnoge reprezentacije, košarkaši tadašnje Jugoslavije trenirali uz zvuke rokenrola, dok smo mi svirali ispod tribina.
Mir i ljubav
Jedna od Vaših pjesama nosi naziv „Ovo je vrijeme paklenih vozača“. Kakvo je ovo vrijeme danas?
- Ovo je vrijeme paklenih ložača, odnosno trovača, jer lože narod na zlo. Kad se zlo stvara, narod gubi, a ovi takozvani „trovači“, koji svakodnevno truju narod, e oni profitiraju. To su posljednji sukobi na tlu bivše Jugoslavije pokazali, ko je profitirao, a ko izgubio. Običan, mali čovjek, za koga ja kažem da je gigant, jer može izdržati sve što doživi u jednom životnom ciklusu. To su za mene veliki ljudi. Međutim, stravično je to što ne posustaju svakodnevne manipulacije nad ljudima. Previše se spominje ono protiv čega smo mi, „Atomsko sklonište“ sve vrijeme pjevali i borili se rokenrolom, a to je treći svjetski rat. Kad se kaže da će biti trećeg svjetskog rata, ljudi više i ne trzaju na to, kao da je to postala normalna stvar.
Pa ko preživi, pričat će...
- Neće niko pričati, jer niko neće preživjeti. Ne znam iz kojeg kraja svemira smo mi došli na ovu našu lijepu planetu. Od prvog dana smo radili na progresu, a to je da napravimo 14 hiljada atomskih bombi. Nevjerovatno je koliko zla ima u ljudima danas.
Na koji način se Vi borite protiv toga?
- Ja sam cijepljen rokenrolom protiv toga. Rokenrol šalje pozitivnu poruku mira i ljubavi, kao moja hipi generacija , čiji sam predstavnik. „Vodimo ljubav, a ne rat“ je najljepša parola koja se, nažalost, ne spominje tako često. To je bila progresivna, hipijevska, rokerska generacija dvadesetog stoljeća.
Cijenimo li život dovoljno?
- Ne.
Da li je onda smisao života da naučimo biti sretni?
- Jeste, upravo to, sretni i pozitivni, to nas održava. Također, trebamo njegovati pojam prijateljstva, to je jako bitno da se vrati. Prijatelj je kao član porodice, danas je teško imati iskrenog i pravog prijatelja, a to je najveće bogatstvo, više nego dobiti na lutriji. Iako, ima ljudi divnih...
Kad te iznervira službenica...
- S obzirom da sam već čovjek u godinama, išao sam nedavno produžiti legitimaciju i službenica me „izbacila iz cipela“. Popunjavala je formular i pitala me šta da napiše za moje zanimanje. Rekao sam joj da napiše da sam penzioner, ali ona nije željela da čuje, rekla mi je da ja to nikad ne mogu biti. Smijao sam se... – priča nam roker.
Na groblje odem kad mi je najteže
- Spadam u onu grupu ljudi koji najmanje dva puta sedmično idu na groblje, posebno od kada su umrli moji roditelji. Odem kad mi je najteže. Tamo shvatim mnogo toga.... To je teško riječima opisati, mada bi neki rekli da se pripremam na vječni počinak, ali nije tako – kaže Langer.
Kazao je...
Počeli smo pomalo raditi neke nove stvari
Prije šest mjeseci u bend su nam stigla dva nova momka koja sviraju s nama. Svježa krv, mladalačka, vratili smo se korijenima
Svi nastupi koje smo imali do sada bili su vrlo uspješni i sa zadovoljstvom najavljujemo i čekamo naredna gostovanja
