Sarajevo je grad o kojem su ispričane brojne priče, legende, a u novijoj historiji obilježila ga je opsada, pod kojom je bio duge četiri godine. Bilo je to i vrijeme otpora i prkosa ljudi, čiji duh ni u jednom trenutku nije klonuo. O tome svjedoči i Inela Nogić, Miss opkoljenog Sarajeva 1993.
Tada sedamnaestogodišnja Inela i ostale takmičarke iznijele su na binu natpis na kojem je pisalo “Don't let them kill us” (“Ne dajte im da nas ubiju”). Svjetske medijske kuće prenosile su priču o nepokorenom gradu, u kojem je, uprkos svim torturama koje je preživljavao, održan Izbor za Miss.
Danas, 25 godina poslije, Inela i dalje priča o tim vremenima i nosi uspomene. Iako živi u Holandiji, Sarajevo je, kako je rekla, uvijek dio nje. U velikom intervjuu za “Avaz” govorila je o svom životu u zemlji lala, djeci, ali i o sjećanjima na period kad je izabrana za Miss opkoljenog Sarajeva i svega što se tada dešavalo.
- Moje vrijeme ovdje posvećeno je mojoj djeci i poslu. Provodim ga odgajajući njih i radeći. To je, otprilike, to – govori nam Nogić.
Kćerka i sin
Šta, ustvari, sada radite?
- Inače sam grafički dizajner. Radim na privatnoj bazi tako da imam malo više vremena za svoju djecu. Pubertet je tu. Oni su blizanci, a 3. maja će napuniti 16 godina.
Planirate li nešto posebno za njihov rođendan?
- Oni su sami po sebi posebni. Svaki moj korak je, kad su oni u pitanju, poseban. Neka su oni meni živi i zdravi, to je na prvom mjestu. Samo neka se pronađu u životu, to je ono nešto što bih najviše željela.
Kako ste se, nakon manekenstva, odlučili za grafički dizajn?
- Oduvijek sam bila umjetnička duša i voljela sam crtanje. Strašno sam dobro crtala i u školi. Moji su radovi uvijek bili po panoima. Ali, da se počnem baviti time, krenulo je od mog tadašnjeg supruga, koji se bavio fotografijom. Tatina želja je da budem ekonomista i počela sam studirati u Sarajevu. S obzirom na to da je tata bio daleko, a ja izvan BiH, odlučila sam se za grafički dizajn.
Vi ste 1994. otišli iz Sarajeva.
- Da, udala sam se za holandskog novinara i otišla. Ali, konstantno dolazim u Sarajevo. Jedan period sam bila tamo zbog djece, jer sam htjela da oni budu u kontaktu sa svojim korijenima. Nisu ni govorili naš jezik, a sad ga govore perfektno.
Anarhista sam
Samo godinu ranije, ponijeli ste titulu Miss opkoljenog Sarajeva.
- Nisam tip misice. Ja sam jedan prijeratni panker, koji je furao frizuru izbrijanu oko ušiju, a gornji dio pušten. Anarhista, da se razumijemo. Naravno, nemam ništa protiv toga, da me pogrešno ne shvatite. Ali, nisam ja tip za te stvari. Moja majka je sa svojom prijateljicom vidjela to negdje i pomislile su da bi mi to možda, s obzirom na moju figuru i izgled, dobro došlo. Nikad se ne zna šta može biti. Uradi nešto pa vidi šta to sve može donijeti. Tako da je to krenulo s tom nekom namjerom.
A Vaš otac?
- Ništa o tome nije znao, posljednji je saznao, jer se, naravno, ne bi složio. I razumijem ga u potpunosti. Počeli smo kovati planove u tom kontekstu, šta bismo mogli uraditi kad bih ja pobijedila. Nagrada je bila put u Španiju pa bih ja, kao, mogla izvlačiti jedno po jedno iz Sarajeva. To je i prevagnulo da se prijavim.
Niste ni pomislili da ćete pobijediti?
- Apsolutno ne. Uopće nisam razmišljala ni o čemu. Nije mi to bilo ni u glavi. Baš je to sve bilo u onom fazonu: “Probaj, vidi, pa šta bude.” Mrtva glava neće pasti od toga, u svakom slučaju.
