Za uho vam je zapela pjesma sarajevske grupe Valentino “Volim te još” i oduvijek vas je zanimalo ko je taj snažni ženski vokal? 

Radi se o rock’n’roll pjevačici koja je obilježila generacije Amili Sulejmanović. 

Pamti se kao djevojka tragično preminulog legendarnog bubnjara “Bijelog dugmeta” Gorana Ipeta Ivandića. 

80-ih godina je imala hit “Kakav divan dan” te je bila i prateći vokal “Bijelog dugmeta”. Amila je svoj prvi nastup imala u grupi “Casablanca” u kojoj su nastupali kasnije članovi grupe “Plavi orkestar” Mladen Pavičić Pavo i Admir Ćeremid. 

Naime, pod nerazjašnjenim okolnostima prije 24 godine zauvijek je otišao Goran Ipe Ivandić, a sarajevska rock pjevačica Amila Sulejmanović odlučila je biografskom knjigom obogatiti sjećanje na ovog nikad prežaljenog muzičkog umjetnika.

Rijetki su oni koji nisu čuli Vaš snažan vokal u pjesmi Valentina „Volim te još“. Možemo i reći kako ste jedna ste od neprežaljenih ex-yu rock pjevačica, kako se uopće završili u tim vodama? 

- Ja sam išla u nižu muzičku školu, svirala sam klavir i ljubav prema muzici je počela s pjevanjem u zborovima još u djetinjstvu. Kada mi je bilo 18 godina imala sam svoj prvi bend koji se zvao "Casablanca". U tom bendu je svirao Pava iz "Plavog orkestra" kao i braća Ćeramide koji su gitaristi u "Plavom orkestru". 

Imali smo par proba i raspali se ali vođa tog benda i kompozitor Mario Čerhak bio je prijatelj Zije Rizvanbegovića te me je preporučio Ziji Rizvanbegoviću da otpjevam taj refren.

Ne smijemo zaboraviti niti hit „Kakav divan dan“. 80-ih godina na sceni je bilo više muškaraca nego žena, kako je bilo „boriti“ se za svojih pet minuta slave?

- Moja knjiga, između ostalih tema, bavi se i tom temom, odnosno muško–ženskih odnosa na estradi i općenito u društvu. Goran Bregović je i sam govorio da ženama nije mjesto na estradi jer je to zaista “kruh sa sedam kora”. Pisanjem svoje knjige željela sam demistificirati i pojasniti čitaocima kako estrada nije glamurozna kako se ljudima čini. 

Mislim da se pozicija žene u našim društvima još iz bivše Jugoslavije nije značajno promijenila čak ni do sada. U Americi i Engleskoj rade se kampanje #metoo u kojima žene otvoreno govore o zlostavljanjima u raznim granama društava i industrije. Kod nas je sve to jako stigmatizirano i zbog malih sredina vjerujem da mnoge žene šute. 

U mojoj knjizi, kroz priču jedne mlade djevojke, odnosno sebe, opisujem te uspone i padove. Pisanje sam započela 2016. godine i prije #metoo pokreta u kojem sam otvorila jednu malu Pandorinu kutiju na tu temu na našim prostorima. 

U tadašnje vrijeme družili ste se sa Zijom Valentinom, Đurom iz “Bombaj štampe”, pjevali ste i na njihovoj ploči, bili prateći vokal "Bijelog Dugmeta", kako je došlo do tih susreta?

- Muzičari su se u Sarajevu uvijek družili i pomagali jedni drugima. Đuro je išao sa mnom u Prvu Gimnaziju, tako da smo se znali još iz gimnazijskih dana. 

Tih 80-ih godina izlazili smo dosta na novootvorenu Akademiju Filmskih Umjetnosti Obala, pa smo se svi tako družili iz noći u noć. Goran Bregović je odsvirao na Valentinovom albumu par dionica na gitari i tako smo se upoznali. 

Snimanje je bilo u studiju Paše Ferovića kod koga je i “Zabranjeno Pušenje” snimalo prvu ploču. Moj vokal je bio upečatljiv, pa su me mnogi tražili da otpjevam back vokal. Naravno velika mi je škola bila pjevati na ploči i turneji “Bijelog dugmeta”. 

Goran Bregović je veliki profesionalac i mogla sam puno toga naučiti od njega. Ipe i ja smo nažalost stalno vukli pogrešne poteze, tako da je moja knjiga i almanah za početnike “Kako ne treba raditi stvari u životu”. 

Prema Vašem mišljenju kakav je danas rock’n’roll? Može li se uopće usporediti s onom voljom i žestinom kako se prije stvarala muzika?

- Živim od 1988. godine u Londonu i mogu reći da ovdje to nikada nije prestalo. Kod nas je došlo do velikih društvenih promjena 90-ih godina kada je jednostavno srednja klasa, koja je u stvari i pratila rock glazbu, nestala. Iz te naše srednje klase izašla su, također, djeca potpomognuta jednostavno “klasom mame i tate”. 

Hoću reći – roditelji su bili bolje situirani tako da su se djeca mogla baviti kreativnim stvarima. Mislim da kada opet ojača srednja klasa i kada se stvari kristaliziraju, opet će doći neki novi klinci. Smatram da ih ima i sada, ali nažalost oni nemaju publiku koja bi ih slušala. Muzika je jedan izuzetno težak biznis, ne samo kod nas, nego i vani. 

Oni koji dobro žive od muzike uglavnom su stari bendovi koji su nastali 70-ih i 80-ih. Muzika je postala jeftina i dostupna svima. Svako može objaviti pjesme bilo koga na YouTube i profanirati izvođača. Ja živim u dijelu Londona koji je pun pubova u kojima sviraju svake noći razni mladi bendovi, nevjerovatno talentirani. Svi oni bi mogli biti zvijezde, ali u muzičkom biznisu potrebno je i dosta sreće.

Na ovim prostorima pamtite se kao djevojka tragično preminulog legendarnog bubnjara “Bijelog dugmeta” Gorana Ipeta Ivandića. Kako i kada ste se uopće upoznali?

- Upoznali smo se 1983. godine i upoznao nas je tehničar Dugmeta, Kiki Zurovac. Ipe je svježe izašao iz zatvora. U zatvoru je bio dvije godine, prvo u zatvoru Zenica, a potom je prebačen, zbog primjernog vladanja u Kazneno Popravni Dom Foča. Ja sam bila student prve godine prava. U moje vrijeme nije bilo priručnika “Kako se zabavljati s rock-zvijezdom koja je pri tome izašla iz zatvora”. Ipe je bio stigmatiziran u društvu zbog toga, a s njime sam i ja ponijela taj križ!

Što Vas je zaista nagnalo da napišete knjigu “Ključ bubnja Tame”?

- Dugo godina sam šutjela i potisnula jedno jako intenzivno i bolno iskustvo. Ipe je bio moja velika ljubav i ostavio je jedan veliki trag u mom srcu, pa mogu reći, veličine kanjona Colorado. Knjigu sam pisala Amili s 19 godina, morala sam rasplesti to vrzino kolo i objasniti Amili iz 1983. godine šta se dogodilo. Mnogi su pisali o Ipetu i neistine. On je bio čovjek od krvi i mesa, bio je nevjerovatan ljubavnik, izuzetan muzičar, ali jako naivan.

Šta možemo očekivati u knjizi koja, simbolično, izlazi u prodaju na Valentinovo?

- 14. februar iznimno mi je značajan datum, a knjiga je posvećena Goranu Ipetu Ivandiću. Ljudi žive onoliko koliko ih se sjećamo. Kada sam završila pisanje, zadnji dan došao mi je Ipe u san. Kako je naš odnos bio konfliktan jer sam bila mlada, a on se borio sa svojim demonima, tako sam sve to ja lijepo opisala u knjizi. U tom snu, on mi je rekao kako mu je drago da sam sve to opisala.

Ipe je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Kakvo je Vaše mišljenje o tom tragičnom činu?

- Javna je tajna da je Ipe otvorio vrata 1994. hotela Metropol u Beogradu pogrešnim ljudima u pogrešno vrijeme. Prema pričama mnogih koji znaju cijelu priču, Ipeta su bacili utjerivači dugova s balkona njegove hotelske sobe. Na nesreću kamate koje su mu nametnuli, bile su stratosferične. 

Ipetov život je bio izuzetno aspektiran teškim vibracijama tako da i smrt, nažalost, odnosno sam čin ukopavanja, bio je traumatičan. Naime, ljudi koji su proglašeni samoubicama, odlažu se u zajedničke grobnice. Ipetov školski prijatelj Gane Pecikoza pričao mi je tu jako tužnu priču, ali su ga na kraju uspjeli izvući iz jedne takve grobnice.

Ipetova priča je katarzična i jako me podsjeća na smrt Mozarta koji je, također, umro kada je izgubio sav novac i nije imao čime platiti stan te je tako ukopan u javnoj grobnici jer nije bio novca za njegovu sahranu.

I za kraj, šta biste poručili obožavateljima?

- Uživajte u svakom danu i svakom iskustvu koje vam svemir šalje te, uz to, budite budni i oprezni. U engleskom jeziku postoji uzrečica koja se pripisuje njemačkom filozofu Fridrihu Ničeu (Friedrich Nietzsche) „Ono što nas ne slomi učini nas jačima„ ili “That which does not kill us, makes us stronger.”