Britanski reditelj Džejms Votkins (James Watkins) uhvatio se ukoštac s promišljanjima o životu, posebno onom u modernom svijetu. Prema danskom ostvarenju, napisao je i režirao film “Ne govori zlo” (Speak No Evil), koji se ne može gurnuti u jedan žanr, već tri - drama, triler i horor.

Od 12. septembra publika u Bosni i Hercegovini imat će priliku gledati ovo ostvarenje koje stiže na repertoare bh. kina zahvaljujući “Una filmu”, distributeru studija “Universal”, koji je omogućio “Dnevnom avazu” ekskluzivni intervju s Votkinsom.

Društveni užas

O tome šta ga je privuklo priči, kako je kreirao likove, sarađivao sa zvijezdom filma Džejmsom Makavojem (James McAvoy) koji igra Pedija (Paddy), te kako gleda na moderno društvo, govorio je Votkins za “Dnevni avaz”.

Šta Vas je inspiriralo da napišete i režirate “Ne govori zlo” prema originalnom danskom filmu na kojem je zasnovan?

- Samo sam mislio da je to nevjerovatno dobro napravljen i film koji potiče na razmišljanje. Svidjela mi se povezanost premise priče: “dva para se sastaju na odmoru...” To je skoro kao početak šale! Sa stanovišta karaktera, svidjela mi se ideja da ljudi na odmoru preispituju smjer svog života i sprijatelje se s parom za koji misle da bi mogao imati odgovore. Film me zaista oduševio svojim utemeljenim “društvenim užasom” - istraživanjem kako nas moderno društvo stavlja u okove pravilima i kako horor u filmu djeluje na naše socijalne anksioznosti. Samo sam mislio da je to vrlo dobro izveden film u kojem bih mogao pronaći svoj put.

Koji aspekti priče su Vas najviše privlačili da istražite?

- Bio sam uzbuđen što sam istraživao užase svakodnevnog života i društvene interakcije. Znate, svijet je komplicirano mjesto i kako starite, postavljate sebi pitanja poput: „Koja su pravila? Igram li po pravim?” Dakle, poigravanje s tim pitanjima i strepnjama bilo je nešto za šta sam vjerovao da može biti zabavno i povezano s publikom.

Premještajući ga u Veliku Britaniju i predstavljajući Amerikance kao protagoniste, vidio sam način da ga učinim ličnijim za sebe i da donesem drugačiju kulturnu perspektivu. Mislim da bi američki par reagirao sasvim drugačije u odnosu na danski! Želio sam istražiti Benove i Luizine (Louis) izbore i djelovanje kada brana pristojnosti konačno pukne i sukob eksplodira u javnost. Kada pravila društva postanu pravila pećinskih ljudi, šta onda? U stvarnom životu, vrlo malo nas je pripremljeno za to kako se nositi s konfliktom, s otvorenom agresijom.

Pa kako se normalni ljudi suočavaju s ovom nenormalnom situacijom? U kojem trenutku naše iskonske potrebe prevazilaze okove društva? I, u ovom kotlu, želio sam da se pojmovi karaktera koji su postavljeni testiraju na stres. Želio sam da se Ben suoči s lažnom binarnošću muškosti – sirovom snagom pećinskog čovjeka nasuprot modernoj “liberalnoj“ slabosti – koju mu Pedi nabacuje. Namjerno sam želio osporiti lijene rodne stereotipe: da Luiz bude proaktivnija u završnom činu, više “alfa” od Bena. Ali želio sam da stvari budu haotične, bezvezne i pune straha. Mrzim kada se “normalni ljudi” odjednom počnu ponašati kao nindže “Navy Seal”!

Kako biste opisali Pedija, glavnog lika ove priče? A šta, prema Vašem mišljenju, Ben i Luiz Dalton vide toliko privlačno kod njega i njegove supruge Sijare?

- Pedi je vrlo otvoren momak, neka vrsta života i duše zabave. Zabavlja se, pomiče granice i ljubitelj je prirode. Dakle, mislim da, kada ga Ben, koji je malo zatvoreniji lik, vidi, prepoznaje u Pediju nešto poput vozila koje ga vodi boljem načinu života. Ben i Luiz vide koliko su Pedi i Sijara (Ciara) slobodni i nevezani, gledajući na njih kao na uzore. Tada ih posjećuju na njihovoj farmi, gdje Pedi predstavlja obećanje jednostavnijeg života na otvorenom, povratka prirodi i neopterećenog svim pravilima modernosti. Nažalost, to je lažno obećanje.

Komplicirana istina

Pedi i Sijara imaju sina po imenu Ent (Ant) koji ima govornu manu. Kakav je njihov odnos?

- Pa, u Toskani su predstavljeni kao roditelji puni ljubavi i otvoreni, ali vjerujem da, kako se priča bude razvijala, vidjet ćete da iza svega stoji mnogo kompliciranija istina.

Ko su Daltoni u Vašim očima?

- Daltonovi su američki par koji živi u Londonu. Tamo su se preselili zbog Benovog posla koji je propao, ali su ostali jer su imali vizu. On je sredovječni čovjek koji se brine da je za „otpada“. Nije siguran kako pregovarati o modernom svijetu i njegovim novim kodeksima. A njegova veza sa suprugom Luiz je u opasnosti od pucanja. I povrh toga imaju kćerku koja pati od anksioznosti i koja ima zeku za utjehu Hopija (Hoppy), kojeg je trebala prerasti ili barem tako Ben misli. Dakle, oni se nekako bore kroz život pomalo zaključani u toj vezi. Zatim, kada upoznaju Pedija i Sijaru i kasnije budu pozvani u njihovu seosku kuću, gotovo da to vide kao neku vrstu povlačenja parova ili nešto što mogu učiniti kako bi mogli pomoći da se „otključaju“. Ali, očigledno, ne ispada tako.

Kako ste konstruirali lik Pedija s Džejmsom Makavojem?

- Kada sam počeo da kopam po tome s Džejmsom, mnogo smo pričali o modernoj krizi identiteta, tom osjećaju obespravljenosti koji ostavlja ljude, uglavnom muškarce, otvorenim za loše mentore poput Pedija, koji odbacuju sva pravila, koji odbacuju upakovano i ljubaznost u korist nekog pojma “autentičnosti”. Razgovarali smo o političarima demagozima i iznosili klasične reference, bilo da se radi o Šekspirovom (Shakespear) Jagu, Mefistofelu ili ovim drugim vrstama manipulativnih likova koji se ljudima uvlače pod kožu. Želio sam da publika malo padne pod Pedijevu čaroliju na način na koji to rade Ben i Luiz i pokaže kako je lako “normalnom” čovjeku poput Bena, koji ima krhkosti, ali nikako nije ekstremista ili čudak, da se prihvati ovaj san i tako postane saučesnik u neredu koji stvara. Kao što Pedi kaže, kada ga Ben i Luiz pitaju zašto im radi to što im radi: “Zato što ste nam dozvolili.”

A Džejms je nevjerovatno pametan i zaista je razumio svoju ulogu i kako da ide tom linijom, čuvajući istinu u liku. Pedi je narcisoidni sociopata, koji na kraju voli da bude najpametnija osoba u prostoriji i da “pritiska dugmad” ljudima. Ali bilo je važno da bude zavodljiv koliko je strašan, s malo istine u stvarima koje kaže, kao s demagozima – oni dobiju malo istine, a onda to posipaju s gomilom sranja. Povrh toga, zabavan je, s čudnim smislom za humor zbog kojeg se Daltonovi, kao Amerikanci, zapitaju da li ovaj tip govori ono što se ne može reći ili je samo drski Britanac. Dakle, uvijek postoji ono društveno kodiranje s kojim pregovaraju dok pokušavaju utvrditi kako on djeluje. Pedi igra na to, a Džejms Makavoj briljantno dočarava tu vrstu đavola s mikrogestikulacijama, gotovo da se smiješi istovremeno. Također, bili smo veoma voljni da razvijemo Pedijev odnos sa Sijarom koji je na kraju uvredljiv, kontroliran i prisilan, iako i oni dijele ovu čudnu i nevjerovatno zbrkanu ljubav. Zanimljivo, na neki način su zlikovci ti koji imaju ljubav, dok se junaci priče bore i pokušavaju da je pronađu.

U čemu ste uživali u radu s glumcem kalibra Makavoja?

- Napisao sam dio imajući na umu Džejmsa Makavoja. Osim svog nevjerovatnog talenta, on je 100 posto najposvećeniji profesionalni glumac s kojim ste ikada mogli raditi, uvijek radoznao, posvećen i fokusiran. Pedi je živčani kralj mikroagresija: potreban je glumac svjetske klase da mapira te male promjene i ide tom linijom.

Tajno oružje

Kako se Luiz Dalton, koju igra Mekenzi Dejvis (Mackenzie Davis), osjeća kada je riječ o Pediju i Sijari?

- Mislim da ih Luiz ne prihvata na isti način na koji njen muž to čini. Ona je rezervirana i svjesna je da joj ovaj tip pritišće dugmad. Dakle, ona nema baš onu vrstu “bromance” koju pretpostavljam da Ben ima s Pedijem, i vjerujem da je to nervira. Ali, u isto vrijeme, ona nosi malo krivice zbog svog prethodnog ponašanja i razmišlja: „Uredu, pa, hajde da probamo“, možda protivno njenoj boljoj prosudbi. Ona potiskuje svoje instinkte koji joj govore da tu nešto nije kako treba, neprestano pokušava da se drži društvene norme i bude pristojna, sve do tačke u kojoj to više ne može da izdrži. 

Mislim da Luiz preuzima Pedijevu energiju i njegove mikroagresije i osjećaj da se on petlja s njom na način koji Ben ne mora nužno primijetiti unaprijed – ona je ispred igre. A Mekenzi Dejvis, koja igra Luiz, je neko kome sam se oduvijek divio. Ona je oštra i briljantna, a postoji jedinstvena inteligencija koju vidite na ekranu. Mekenzi je bila tako pronicljiva u radu sa mnom na razvoju lika.

A kakva je bila Vaša saradnja sa Skotom Meknejri (Scoot McNairy) na ulozi Bena?

- Volim Skota Meknejrija kao glumca. A lik Bena je vrsta beta momka koji se bori sam sa sobom i mnogi glumci ne žele nužno da glume tog tipa, ali sa Skotom nema taštine. Dakle, Ben nije uvijek najsimpatičniji lik, ali u isto vrijeme razumijemo njega i činjenicu da je ovdje čovjek koji je pomalo izgubljen i više ne zna koje je njegovo mjesto u svijetu. Mislim da je to prilično povezano, što je Skot prepoznao. Također, volim potcjenjivanje Skotove glume: mislio sam da će to pomoći u utemeljenju filma i stvoriti zaista zanimljivu tenziju protiv performativnih aspekata Pedijevog lika.

Ešling Frančozi (Aisling Franciosi) je također izvanredna kao Pedijeva supruga Sijara.

- Sijara je svojevrsno Pedijevo tajno oružje, a Ešling je u tu ulogu unijela jedinstvenu mekoću i toplinu. Kad je Pedi malo previše kilav, ona ga omekšava. I tako, oni su tim; ali i ona može biti opasna, skrivajući se pod krinkom tople i fine osobe. Nisam želio da budu samo negativci, već da imaju osjećaj po kojem, kada ih drugi par gleda, gledaju u nešto što bi možda željeli da imitiraju. Dakle, postoji iskrena toplina između Pedija i Sijare, kao i nezdrava suzavisna ljubav. Zanimljiva je složenost njenog karaktera, gdje niste sigurni da li je saučesnik ili žrtva, a to je nešto što sam želio istražiti s Ešling koja je bila tako pametna i pažljiva.

Djeca pravo otkriće

I djeca Agnes i Ent, koje tumače Aliks Vest Lefler (Alix West) i Den Ho (Dan Hough), također igraju ključne uloge.

- Kada smo birali ulogu Agnes, pogledali smo dosta mladih glumica u Americi i Kanadi, a Aliks Vest Lefler, koja je nevjerovatno talentirana, odmah se istakla. Sjajno je pročitala, ali to je bilo mnogo više od toga, jer smo osjećali da je razumjela složenost svog lika i, što je najvažnije, uvijek je bila živa i reagirala na ono što su drugi glumci radili.

I Den je također bio pravo otkriće. Ent predstavlja pravi glumački izazov: komunicirati uvjerljivo, neverbalno, bez ikakve “glume”. Den nikada prije nije glumio profesionalno – i nikada pred kamerom. Tako sam na audicijama izvršio test kamere uživo – jer jedno je glumiti u sobi sa mnom i direktorom kastinga, a nešto je sasvim drugo glumiti s velikom kamerom i tridesetak članova ekipe. Kada je vrisnuo na tom testu, svi smo se naježili. Zato što je donio unutrašnju istinu: živio je trenutak, umjesto da ga pokušava djelovati. Tri dana nakon toga nije mogao da govori. Tako sam ponosan na njega.

Kao da ste u zatvoru

Kuća na selu gotovo kao da je zaseban lik u priči.

- To je definitivno jedan lik. I pravo otkriće našeg dizajnera produkcije Džejmsa Prajsa (James Price), koji nam je svojom genijalnošću omogućio snimanje interijera i eksterijera farme na istoj lokaciji, što je nevjerovatno rijetko.

Uvijek smo željeli nejasnoću oko kuće: da li je šarmantna ili je zlokobna? Ova dvosmislenost počinje od trenutka kada je Daltonov automobil prvi put ušao: svidjelo mi se kako su zgrade farme formirale dvorište zatvoreno sa sve četiri strane zbog čega se osjećao gotovo kao da ste zarobljeni u zatvorskom dvorištu ili tvrđavi zamka. Bilo je i lijepo i zastrašujuće, i zaštitnički i zatvorski.

Unutra, sobe u kolibi mogle su se osjećati rustikalno i šarmantno i kao nešto iz Hobita. Ali isto tako, male prostorije, sa svojim niskim stropnim gredama, stvarale su osjećaj zatvorenosti i klaustrofobije. Detalji dekoracije garniture zadržali su ovu dvojnost: antikviteti i sitnice koje bi mogle izgledati kolekcionarski i primamljivo; ali u nekim svojim detaljima, uznemirujućim elementima, kao što su nizozemske pločice Delftware u kuhinji sa slikama ljudi odsječenih glava ili obješenih s drveća, ili sve male figurice okrenute od sredine sobe prema zidu, kao da skreću pogled od užasa kuće.

Vožnja rolerkosterom

Doživljaj je poboljšan zajedničkim iskustvom gledanja filma u kinu.

- Da, i to ne samo zbog veličine ekrana, već i zbog publike i tog kolektivnog okruženja. Sve je pojačano, jer je kolektiv veći od pojedinca, pa tako i vaše iskustvo, a to vidite u svim sjajnim filmovima. Skoro kao da postoji zujanje koje prolazi kroz sobu s energijom koju jednostavno ne možete dobiti kod kuće. A ako imate film koji može stvoriti tu energiju, tada se energija hrani sama od sebe, stvarajući povratnu petlju.

Dakle, ako gledate “Ne govori zlo” u kinu, imat ćete dva sata vožnje rolerkosterom gdje ćete izaći razdragani i pomalo iscrpljeni. Imat ćete iskustvo i osjećat ćete se preneseno, što bi film trebao učiniti, to je ono što mislim da zaslužuje biti u kinima.