Rediteljica Jasmila Žbanić nedavno je boravila u Visbadenu na 23. filmskom festivalu “goEast“, gdje su prikazani njeni filmovi. S Jasmilom smo razgovarali pred njen povratak u Sarajevo, gdje je, kako nam je rekla, čeka rad na postprodukciji serije „Znam kako dišeš“. Otkrila nam je da će na Sarajevo Film Festivalu biti prikazane dvije epizode ove serije.
- Kako sam u posljednje vrijeme bila okupirana brojnim obavezama, nisam bila ni svjesna koliki posao su ljudi na festivalu napravili time što su sakupili moje filmove, jer su bili na raznim mjestima. Jedan je bio u Austriji, jedan u Njemačkoj, drugi negdje drugo, ali napravili su odličan posao. Pripremili su odličan katalog, odličnu prezentaciju svih tih filmova. Tek kada sam došla, shvatila sam kakvu su mi veliku uslugu napravili - rekla je Žbanić ekskluzivno za “Avaz”.
Dobar fokus
Kakvi su Vaši planovi?
- Radim dva američka filma, ali u budućnosti ćemo vidjeti šta će se od toga svega desiti.
Ovaj razgovor vodimo u Njemačkoj, odlazite za Sarajevo, pa se opet vraćate za Berlin. Gdje je Vaš dom?
- Zaista dobro pitanje, ali ne znam na njega odgovoriti. Možda bi najbolje bilo da kažem da je moj dom tamo gdje je lijepo. Meni je Sarajevo veoma, veoma važno, moje uporište, moje sidro, a Berlin je moj prostor slobode, a sva ostala mjesta gdje postoji izazov su mi zabavna. Želim ih vidjeti, posjetiti, upoznati.
Kako izgleda Vaš radni dan u Berlinu?
- Berlin mene opušta, u tom gradu imam dobar fokus. Kada sam radila scenarij za film „Quo vadis, Aida?”, u Berlinu mi je bila najbolja koncentracija, jer nisam bila opterećena nekim drugim stvarima koje se dešavaju u BiH, a koje moraš, samim tim što si tamo, i čuti, i vidjeti, i osjetiti. Kada trebam uroniti u neku priču, Berlin je idealno mjesto za to, izoliram se od svega. Grad ima ogroman broj kulturnih događaja, gdje pokušavam uhvatiti ritam s predstavama, koncertima, izložbama. Tu imam dosta prijatelja, društveni život mi je dobar, ali ipak drugačiji od onog u Sarajevu.
Već dugo živite u Njemačkoj, u Berlinu, ali komunicirate na engleskom jeziku. Kako stojite s njemačkim jezikom?
- U jednom trenutku sam mogla čak sastaviti jednu rečenicu, ali to je bilo prije pandemije. Ali, kada je proglašena pandemija, većinu vremena sam provodila u Stocu, pa nisam imala s kim komunicirati na njemačkom jeziku. Poslije pandemije više se ne usuđujem reći bilo šta na njemačkom jeziku. Volim ga slušati, neki kažu da je grub, ali meni ne djeluje tako. Dosta razumijem kada ljudi pričaju, ali, ako budem imala vremena, voljela bih se vratiti učenju jezika.
Jeste li, kada ste snimili prvi film, mogli pomisliti da ćete jednog dana biti poznato svjetsko ime filmske produkcije?
- Nikad nisam, ni tada, a ni sada, razmišljala o tome. Najbitnije mi je bilo da film bude gledan. Želje su mi bile da bude na nekom svjetskom filmskom festivalu, a ako tamo bude prezentiran, onda će biti i gledan. Uvijek razmišljam samo na jedan način, a to je da što više ljudi pogleda film.
Druženje u Berlinu
Kako su Vas dojmile negativne kritike poslije objavljivanja filma „Quo vadis, Aida?” koje su dolazile iz Srbije?
- Poslije „Grbavice“, za koju nisam mislila da bi mogla izazvati bilo kakvu negativnu reakciju jer je film pun ljubavi, bila sam iznenađena kako se politički manipuliralo tom temom. Ljudi koji su pisali o filmu nisu ga bili ni pogledali. Poslije „Aide“ sam znala šta je „municija“ i čime će se kritičari baviti.
Da li se u Berlinu družite s ljudima iz BiH?
- Ima taj neki krug Bosanaca i Hercegovaca s kojima se družim. Znam dosta ljudi koji su u Berlinu, pa se ponekad, kada nam vremenske i radne prilike dozvoljavaju, družimo.
Koju muziku slušate
- Sad sam trenutno totalno u bosanskom repu, jer za novu seriju radimo originalne pjesme. Kontra i Indigo nam pišu muziku, jer je jedan od likova reper.
Je li kćerka povukla mamine gene?
- Zoe ima 22 godine i mislim da je povukla te neke moje gene. Sada ne znam da li je to baš genetski ili zbog toga što je boravila uz mene i supruga. Povukla je tu ljubav prema filmu, pozorištu, knjizi… Voli čitati i pisati.
