Mlađe generacije možda ne znaju ko je Lordan Zafranović, ali one starije itekako znaju. Vrhunski reditelj koji nikada nije pristao na kompromise, zbog čega je svojevremeno bio skoro natjeran da napusti rodnu Hrvatsku i zamijeni je Češkom.

Proslavio je 77. rođendan 11. februara, a tokom našeg razgovora tek je stigao u Zagreb. Poslovno kaže.

Jednostavno ljudski

Pitamo ga kako je prošao put, s obzirom na čitavu situaciju i s pandemijom koronavirusa.

Posebno stanje je na granicama. Vojska na granici između Češke i Austrije. Ja sam izašao, nisam imao ličnu kartu pa sam izašao iz automobila, onda vojnik odmah zavika: „Halt, halt“. Ajde bolan, mislim se. Morao sam ući u auto, i onda opet smo krenuli.

Zaustavljala nas je policija dva puta na autoputu, provjeravali imamo li test i to. Slovenci nas na granici nisu ništa pitali, samo su pogledali, a na granici s Hrvatskom je bilo dosta auta, jer su to tranziti pa su onda ispunjavali te neke stvari. Morali smo čekati, tako da je bilo dosta naporno, tek smo oko 2 sata noću došli u Zagreb. Posebno stanje, potpuno neprirodna situacija nešto jednostavno kao ratno stanje – kaže nam Zafranović.

Tradicionalno, čestitamo mu rođendan, sa zakašnjenjem, a reditelj s oduševljenjem odgovora pitajući potpisnika ovih redova za godine.

- Uh, pionirka – odgovara nakon što mu rekosmo za godine.

Kaže da ga zdravlje služi, ali da nikad nema kraja snimanju.

- U Hrvatsku sam došao zbog projekta, naravno. Smatram da je ovo posljednji vlak za Hrvatsku da bi mogla skinuti tu sjenu ustašku sa sebe. Jer je to jedan izvanredan scenario. Govorimo o „Djeci Kozare“, to je Arsen Diklić pisao onako, kako bi rekao, za predavanje na akademijama, za više klase na kojima se dramaturški piše igrani film. Posebno o tako jednom teškom filmu koji mora da se prezentira i gledaoci da ga prime emocijama, a ne politički, ideološki nego jednostavno ljudski – kaže Zafranović.

Film je u fazi finansiranja. Dobili su neka sredstva od Srbije, a sada ih očekuju i od Hrvatske.

- Imamo koproducente u Francuskoj i Češkoj, ali i u Sloveniji i Makedoniji. Sada sve skupa treba ujediniti i vidjeti koliko nam još treba novaca. Vidjet ćemo na koji način ćemo to finansirati, ali ja sam optimista. Mislim da ovaj skandal oko filma „Dara iz Jasenovca“, koji je sada izašao, će nam samo pomoći da nekako tu temu, kako bih rekao, podignemo na najveći mogući nivo koliko je to u našim mogućnostima i da napravimo film za svijet. Naravno koji će da se poveže sa, ne samo s ratnim dijelom, jer to je savremeni film, on najmanje govori o stradanju djece u gotovo svim ratovima. Pogledajte na koje sve načine djeca u svijetu stradaju. To je jednostavno tema koja mene boli i nekako sam iznutra ponukan da iz sebe to izbacim. Naravno, na moderan način – govori nam kultni reditelj.

Dodaje da je istraživao, vraćao se na filmski medij, tražio formu kojom bi prikazao jednu takvu priču.

- Vi znate da ja uvijek u svakom filmu radim unutrašnju konstrukciju koja se ne vidi, ali koja je čvrsta, to su ti neki geometrijski oblici o kojima se nižu filmski elementi harmonično iznutra. Tako da sam došao do Leonardovog kruga i tog idealnog čovjeka. „Djeca Kozare“ će upravu biti iznutra napravljena u tom geometrijskom obliku sa raširenim rukama i jedan trokut koji predstavlja zlo i drugi trokut prema glavi koji predstavlja dobro, kao temelj naš - da nema dobra ne bi postojao svijet – kazao je Zafranović.

Ističe da će „Djeca Kozare“ na koncu ipak biti film pun tolerancije bez obzira na užasne scene zla i ubijanja.

Upozoravao sam

- Taj će film ipak imati jednu humanitarnu poruku spajanja, a ne odvajanja. Bez obzira šta se desilo. Tako da je to jedan vrlo odgovoran posao koji radim, moram se maksimalno koncentrirati i svu svoju energiju i znanje koje se nakupilo i iskustvo prenijeti na gledaoce – istaknuo je Zafranović.

O skandalu koji prati film „Dara iz Jasenovca“ reditelja Predraga Antonijevića govori da je previše sličnosti između tog filma i scenarija „Djeca Kozare“.

- Upozoravao sam na te sličnosti još prije tri godine kada je to sve skupa krenulo. Bilo je očigledno da je ta brzina, na koji način su oni sklepali taj scenario, na koji način su oni uzeli temu, uzeli glavne likove, uzeli gotovo sve... Bilo je očigledno da se radi o nekoj raboti, odozgo prema dole za neku lovu koju su dobili, međutim, ja se time neću baviti. Ako se treba neko baviti, to će se raditi pravnici pa da vidimo šta je to zapravo, da li je to preuzeto kompletno, da li je preuzeto djelimično, ali ja se ne mogu time baviti niti je to moj nivo niti ja to želim – kaže Zafranović.

Na naše pitanje plaši li se da će možda sve to baciti na sjenu na projekt za koji se on bori, Zafranović kaže da je pomenuti film „u svakom slučaju zagadio prostor“.

- Ima svakakvih filmova i tema. Moguće je po jednoj temi napraviti nekoliko filmova, naravno da ćemo voditi računa da izbjegnemo sve ono što je unutar tog filma napravljeno loše. Vrlo rijetko govorim o tuđim filmovima jer znam da je svaki film vrlo teško napraviti i da svaki autor ima izuzetne probleme dok dođe do kraja, to su takozvani maratonci. Tako da uvijek cijenim i najlošiji film jer je to jedan veliki napor. Tako da ja vrlo rijetko, ne pamtim da sam ikad nešto negativno rekao o nekom filmu. Nije mi to u prirodi – rekao je Zafranović.

Dodati čarolije

Osvrnuo se i na gostovanje Antonijevića kod Milomira Marića kada je rečeno da su logori u okolini Prijedora bili otvorenog tipa te da su tu ljudi umirali od tuberkuloze.

- Baš ste mi našli novinara. Ja ga znam 40 godina, on je uvijek isti, on se samo mijenja prema politici koja vlada, mijenja pitanja. Ne bih o tome razgovarao. Uopće me ne zanima to – istakao je Zafranović.

Ipak, upitali smo ga koliko je bitno, kada se radi o tako osjetljivim temama kakva su masovna stradanja i ubijanja, ostati objektivan i raspolagati historijskim činjenicama u sferi umjetnosti.

- Kad smo odlazili u teme „Okupacije u 26 slika“, „Večernja zvona“, pa i Arsena Diklića za „Djecu Kozare“, imali smo prethodno jedno ogromno istraživanje. Ne samo mi, nego smo imali neke novinare istraživače koji su nam donosili dokumente, ulazili smo u određene arhive i slično. Ta osnova koja se bavi nekom historijskom temom ona mora biti istinita. I na tom temelju toga onda se može graditi eventualno neki igrani dodaci, neke čarolije. Ipak film ide u kina, mora se raditi dramaturgija, moraju se pratiti junaci, moraju imati svoj karakter, moraju imati nešto ljudsko, nešto misteriozno da se gledalac za njih veže, postaje simpatičan ili da postane zao, pa aplaudira kad ga se ubije i tako dalje. To su teme koje moraju imati potkovanu istinu u osnovi, u temelju – kazao je Zafranović.

Naglašava da se nikako ne smije dodati lažan podatak nego uvijek se držati svih elemenata koje su prethodno istražene.

Tu je onda naravno i pitanje talenta, na koji način se to u formi filmskoj i u filmskom mediju realizira. A talent ne može svako imati. Imate strahovito mnogo realizatora danas na svijetu i kod nas, a vrlo malo autora koji se prepoznavaju po svom kadru, po svom ritmu, po svojoj muzici, po svojim porukama i po svojoj snazi, naravno. To su rijetkosti. A tako je bilo uvijek u umjetnosti – rekao je Zafranović.

Haotično stanje demokratije

Koronavirus u Češkoj je strašno haotičan. S jedne strane, oni su shvatili demokratiju kao neku vrstu nadmetanja tako da svako ima svoje mišljenje i svako ga brani. Ima mnogo protivnika zatvaranja, ima onih koji se jako zalažu za zatvaranje tako da je sve to ostalo negdje na pola puta, nema ko da odluči, nema autoriteta. Tako da je to jednostavno haotično stanje demokratije – kazao je reditelj.

Stoljeća služenja drugome

To su zemlje, tu mislim i na neke balkanske, koje nisu imale nikad neku vrstu samostalnosti, uvijek su imale gazdu iznad sebe koji je odlučivao i vrlo teško odlučuju kad nešto treba da presjeku. Oni ne presjeku nego ostave i da i ne. To se nagomilalo kroz stoljeća služenja drugome, nagomilalo se jedan mentalitet u kojem ništa ne odlučuju. Nego ostavljaju ovako kao da će doći neko čarobnim štapićem i to sredit. To ne ide, to treba zaista autoritativno stvar staviti na svoje mjesto da bi se to zaustavilo – ističe Zafranović.

Tekst pretvaram u vlastite slike

Vidio sam da je film rediteljice Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida“ nominiran za Oskara. Nažalost, nisam ga pogledao. Bio sam strahovito zauzet upravo s prebacivanjem scenarija i priče. Taj tekst našeg Diklića pretvaram u svoje vlastite slike. To radim sada i zato mi treba apsolutan mir – istakao je Zafranović.