Zašto se muškarci plaše braka? Šta je to što ih najviše odbija od života u zajednici? Obaveze oko djece, rutina, dosada ili možda to što se na vjernost zvanično obavezuju samo jednoj ženi?

 Francuski bračni terapeuti su otkrili sljedeće:

Frazu "u dobru i u zlu" muškarci doživljavaju kao doživotnu obavezu i veliki teret.

Sudbonosni trenutak dok izgovaraju "da" je i momenat kada se dobrovoljno odriču svojih snova, ali i svih ostalih žena na planeti.

Iako to ni za živu glavu ne bi priznali partnerki, većina muškaraca ne prestaje da preispituje svoja osjećanja i pošto uđu u brak.  Plaše se da će ih brak pretvoriti u njihovog oca, koga su iz ugla djeteta i kasnije tinejdžera smatrali pravim dosadnjakovićem.

Užasavaju se bračne rutine, strahuju da će im život postati neopisivo dosadan. Frustrira ih pomisao da će morati da se odreknu nekih zadovoljstava (neprekidno gledanje sportskog programa, ludih provoda sa društvom...), a nisu svjesni da će im uloga oca biti mnogo važnija i zanimljivija od toga.

Zanimljivo je da većina predstavnika jačeg pola ima fobiju od razvoda, jer im je, više nego ženama, potrebna porodica kao baza u životu. Ako dođe do rastave, osjećaju kao da gube tlo pod nogama i podsvjesno sami sebi dodjeljuju ulogu gubitnika. Lakše im je da kroz život koračaju kao neženje, nego kao razvedeni.