Svakog jutra na putu do škole Huang Volgeum (Hwang Wol-geum), koja pohađa prvi razred, vozi se autobusom sa troje članova svoje porodice: jedno od njih je predškolac, drugo ide u treći razred, a treće u peti razred.

Huang ima 70 godina, a njeni školski drugari su njeni unuci.

Ona se sjeća kako je jecala dok je prije šest decenija posmatrala kako njeni vršnjaci idu u školu. Dok su drugi učili da čitaju, ona je dane provodila kod kuće vodeći računa o svinjama i mlađoj braći i sestrama.

Kasnije je sama odgajala šestoro djece i sve ih je slala u školu. Ipak, nju je boljelo što nije mogla uraditi ono što sve druge majke jesu.

- Da pišem pisma svojoj djeci, o tome sam najviše sanjala - kaže Huang. A zatim se ove godine dogodilo nešto neočekivano.

Stopa nataliteta u Južnoj Koreji sve je niža posljednjih nekoliko decenija, a prosječan broj djece po jednoj ženi manji je od jednog djeteta. Najteže su pogođena ruralna područja, gdje su bebe postale rijetka pojava pošto mladi parovi odlaze živjeti u velikim gradovima zbog bolje plaćenih poslova. U osnovnoj školi Daegu, u kraju u kojem Huang živi, učenika je, također, sve manje. Ta ustanova sada broji tek 22 učenika.

Ove godine distrikt u kojem Huang živi zadesila je bijeda.

- Išli smo po selima tražeći makar jedno dijete koje će se upisati u prvi razred. Nismo pronašli nijedno - kaže direktorka škole Li Džu Jang (Lee Ju-young).

Prije nekoliko decenija, korejske porodice imale su običaj da ono malo sredstava kojima raspolažu usmjere na obrazovanje muške djece. Zato se Li, uz pomoć drugih mještana, dosjetila jedne zanimljive ideje: upisat će u školu starije ljude koji žele naučiti da čitaju i pišu. Huang i još sedam drugih žena, starih između 56 i 80 godina, odmah su se javile.

Za mlade ljude koji su željeli ostati ovdje, budućnost gradića je zavisila od toga hoće li škola opstati.

- Ko bi zasnovao porodicu ovdje ako nema škole? - upitala je Noh Sun Ah (Noh Soon-ah, 40) čiji je suprug, jedan od Huanginih sinova, napustio posao u velikom gradu i sa porodicom se prije pet godina preselio ovdje kako bi preuzeo upravljanje porodičnim imanjem.

Huang je časove počela pohađati u martu. Poput mnogih prvaka na prvi dan škole, Huang je plakala. Ali ovo su bile suze radosnice.

- Nisam mogla vjerovati da mi se to zaista dešava. Moj san je oduvijek bio nositi školsku torbu - kazao je Huang. 

Njen sin kaže da je njegova majka postala sretnija osoba otkada je pošla u školu. 

- Osmijeh joj ne silazi sa lica - kazao je on.

U učionici prvog razreda, Huang i još dvije bake uglas su sricale 14 suglasnika i 10 vokala korejskog alfabeta dok je učiteljica Džo Jun Džeong (Jo Yoon-jeong, 24) zapisivala slova na tabli, polako, jedno po jedno. S olovkama u rukama, sporim i nespretnim rukopisom ispisivale su riječi poput "tetka", "ribar" i "rakun" koje je učiteljica diktirala.

Park Džong Sim (Park Jong-sim, 75) šampionka je u lovu na hobotnice u svom selu. Ali ovih dana je više brine što zaostaje na časovima. Sricanje riječi je teško, a da bi vježbala rukopis, svakog jutra se budi prije zore.

- Pamćenje, ruke i jezik ne rade kako bih ja željela. Ali naučiću pisati prije nego što umrem. Vi ne znate kako se ja osjećam kada odem u mjesnu zajednicu, pa me oni zamole da popunim neki obrazac, a ja jedino umijem napisati svoje ime - kazale ja Park.

Ona je sada odlučna da sa svojim drugaricama iz razreda nadoknadi izgubljeno vrijeme.

- Jedva čekaju učiti. One su vjerovatno jedini đaci koji traže još domaćeg zadatka - kazala je učiteljica.