Britanski putnički brod Titanik potonuo je 14. aprila 1912. godine, tokom svog prvog putovanja iz Sautemptona u Njujorku.
Na brodu kapetana Džona Edvarda Smita (John Edward Smith), bilo je oko 2.200 putnika u trenutku kada se sudario sa ledenim brijegom. U nesreća je život izgubilo više od 1.500 ljudi.
Međutim, da ta priča nije istinita, tvrdi bivši profesionalni kapetan, koji ima iskustva u plovidbi vodama sjevernog Atlantika - mjestu gdje je Titanik potonuo.
Kapetan L. M. Kolins (Colins) je izdao knjigu "Potapanje Titanika, perspektiva ledenog pilota", u kojoj je iznio tri razloga zbog kojih on ne vjeruje da je Titanik zaista potopio led.
- Prilično sam uvjeren da nije moguće da je brod udario u ledeni brijeg. Umjesto toga, Titanik je žrtva arktičkog ledenog sloja. Arktički led je višegodišnji led, vrlo tvrd - kaže on.
- Brojni brodovi su potonuli na isti način, probijanjem trupa. Nema pouzdanih dokaza da je Titanik udario u ledeni brijeg.
Kapetan Kolins je detaljno opisao u knjizi kako su 10-ak minuta prije potonuća, dva mornara uočila ono što su smatrali sumaglicom na horizontu, protežući se otprilike 20 stepeni sa obije strane broda.
Kolins tvrdi da ono što su vidjeli nisu bili izmaglica već pojas leda. Također, različiti oficiri su prijavili različitu visinu nepostojećeg ledenog brijega.
Kapetan Kolins vjeruje da je ova razlika u visini posljedica optičkog fenomena koji je dobro poznat nautičarima, gdje ravno more i ekstremna hladnoća iskrivljuju izgled objekata u blizini vodene linije, što ih čini da veoma visokim.
Kolins objašnjava da nešto što je poznato kao Bernulijev efekat znači da to nije moguće.
Prema njegovim riječima, ako je brod plovio brzinom 11 metara u sekundi i udario u ledeni brijeg, za koji se tvrdi da je veličine hotela, cijela strana broda bi bila uništena.- Brod bi onda potonuo za nekoliko minuta, a ne sati - kazao je on.
