Bilo ljeto ili ciča zima, pod gračaničkim lipama se, tradicionalno, svakog dana održava svojevrsni samit Gračanlija penzionera. Na klupama uz centralni park, pod stoljetnim lipama okupljaju se uvijek isti ljudi i muhabete o svemu i svačemu. Utvrđene teme skupa nikad nema, niti dnevnog reda, niti ko ima prednost u obraćanju.
Gladne godine
Teme se same od sebe nižu, nameću ih vrijeme i događaji, ali i učesnici skupa pod lipama. U Gračanici se skupu ne pridaje neka posebna pažnja, ove ljude obično nazivaju “dežurnim kritičarima”, mada oni ne misle tako.
Mjesto gdje se družina okuplja, puno je simbolike u vezi sa prvim gladnim godinama poslije Drugog svjetskog rata.
- Sjećam se vremena između pedesetih i šezdesetih godina, ja sam bio dijete, a tada je pod ove lipe dolazila sirotinja iz okolnih sela. Dolazili su sa motikama i lopatama da rade kod gračaničkih bogatih ljudi, pretežno u poljoprivredi. Išli su kod Husanovića, Prohića, Hadžistevića za nadnicu. Sjećam se, moj komšija je jednom prilikom tražio trojicu radnika, a s njima je došao i četvrti. Upisao ga je što je i on stigao kad nije bio potreban, a ovaj je odgovorio: “Ja došao da radim za ručak.” Tako je bilo. Kad su se u Gračanici počela razvijati preduzeća, radne snage pod lipama je nestalo – prisjeća se Ibrahim Ahmetagić, penzioner iz “Feringa”.