Ovu lijepu kotlinu, koju presijeca rijeka Miljacka, a okružuju olimpijske planine, ljudi su rado naseljavali još od vremena kad su je prvi put otkrili. Stoljeća su prolazila i vojske su se sudarale ovim našim krajevima. Bivalo je mnogo teških, a još više lijepih vremena, a baš tu nikao je grad koji je postao prepoznatljiv u cijelom svijetu, počinje svoju priču Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i poznavalac historije grada.

Planinska visina

Njegova skoro planinska visina od više od 500 metara, s kontinentalnom klimom te s vrućim ljetima, omogućavala je razvoj poljoprivrede, čime su se stanovnici ove doline nekad najviše i bavili. Prozvali su je Zlatni do po žitu koje se sijalo na plodno tlo i mulj koji bi Miljacka ostavljala iza sebe kad isplavi iz korita. Niz ovu dolinu puše vjetar koji je oprašivao silno žito, a ljeti i rashlađivao kotlinu. Utjecalo je to na to da se ljudi počnu sve više nastanjivati ovdje te, korak po korak, pretvarati plodnu dolinu u grad.

- Današnjim stanovnicima Sarajeva manje je poznato da kroz kotlinu struje dva vjetra, jedan slabiji ide sa sjevera, a formira se na padinama Ozrena i kotrlja se koritima Nahorevskog i Koševskog potoka prema ovoj dolini. U narodu ga prozvaše košava pa se cijeli jedan kvart kuda stiže u grad, po njemu danas zove Koševo. Poznato nam je da je i taj cijeli kvart bio nekada zasijan žitom, a na Nahorevskom potoku bile su vodenice, gdje se to žito mljelo. Neke od tih vodenice podigao je i sam utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Ishaković – ističe Garibija.

Ova dolina ima i jedan jači vjetar, koji se formira na području Romanije, te preko visoravni Glasinca i kanjonom Miljacke spušta se u naš grad. Nekadašnje Sarajlije zvale su ga istočni vjetar, a svoje današnje ime bakijaš dobio je po turskoj riječi “Baki”, što znači vječiti. Baš se taj vjetar objedinjuje s Košavom, tu negdje ispod Skenderije prema Marindvoru, odakle struje dalje niz Miljacku prema zapadu.

Dubok trag

- Koliko je bakijaš ostavio dubok trag na svakodnevni život nekadašnjih Sarajlija, pokazuje i jedan stari sarajevski običaj. Naime, svakog prvog ponedjeljka po hidžretskom kalendaru u našim kućama se recitovao jedan spjev, tj. učila se ilahija o ovom vjetru. Bila je to tradicija sufija, derviša, koji bi izlazili u avlije i poluglasno učili spjev, koji počinje riječima: “Istočni vjetre kad stigneš…” Ovaj je adet prenesen i u tekije pa se zikir u tekijama često završavao istim ovim spjevom. Običaj se zadržao i do danas, ne samo u sarajevskim tekijama nego u tekijama širom naše Bosne – navodi Garibija.

Istini za volju, s vremenom je vjetar smanjivao intenzitet, posebno kad se formiralo naselje Grbavica kao primjer narušavanja planske gradnje u Sarajevu. Gradnja je bila toliko loša da se čak i na američkim univerzitetima spominjala kao negativan primjer.

 Svake četiri minute zavitla 

Postoji predaja da se vjetar bakijaš izučavao i ustanovljeno je da, otprilike, svake četiri minute zavitla prema našoj dolini. Tu ljepotu propuhivanja danas najbolje osjete stanovnici Starog Grada, dok ga znatno umanjeno osjete oni koji žive zapadnije s obzirom na podizanje brojnih velikih stambenih i javnih objekata.