Saliha Osmanović (65), majka tri šehida iz Dobraka na lijevoj obali rijeke Drine kod Srebrenice, ni nakon dvadeset godina ne može ostvariti penziju supruga Rame Osmanovića, koji je 18 godina radio u srbijanskim preduzećima „Mostogradnja“ i „Hidrotehnika“. Od toga je, kaže, pet godina proveo u Tunisu i Alžiru, gdje su njegove firme imale gradilišta.
Prva odbijenica
Kada je Saliha prikupila svu Raminu ličnu i dokumentaciju o radnom stažu, zahtjev je podnijela u Penzioni fond Bajina Bašta u Srbiji. Nakon dvije godine dobila je rješenje s obrazloženjem da u Srbiji ne može ostvariti penziju te joj preporučuju da svoje pravo potraži u BiH.
- Kada sam se raspitala u koju bh. instituciju trebam podnijeti zahtjev, preporučeno mi je da u srebreničkom odjeljenju Penzionog fonda predam dokumentaciju. Opet je prošlo više od dvije godine kada sam iz Bijeljine dobila rješenje da u toj instituciji ne mogu ostvariti penziju, jer sam prijavljena u Federaciji BiH – priča Saliha.
S obzirom na to da je poslije rata zbog liječenja prijavljena u Srebreniku, ona zahtjev podnosi u tamošnji Penzioni fond, ali brzo stiže odgovor da zbog godina ne može ostvariti muževu penziju.
Konačno rješenje
Prije nego što će napuniti 65 godina života, Saliha ponovo podnosi zahtjev u Srebreniku, ali brzo stiže obavještenje da treba priložiti potvrdu o Raminom učešću u Armiji BiH. I to je dostavila i ovih dana nada se da će dobiti konačno rješenje o suprugovoj penziji.
Tugu, bol i samoću liječi radom na imanju
Saliha je u genocidu izgubila sinove Edina i Nermina te muža Ramu. Slika njene tragedije obišla je cijeli svijet kada je objavljen snimak na kojem Ramo doziva zarobljenog sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskim vojnicima. Kako kaže, tugu, bol i samoću liječi radom na imanju u Dobraku. Sin Edin, sjeća se, poginuo je 9. jula od granate u blizini Potočara. Iste noći ukopan je u srebreničkom prigradskom mezarju Kazani. Nermin i Ramo otišli su preko šume i vječiti smiraj našli su u Memorijalnom centru Potočari.
