Kada postanete mama, sve se mijenja. Od toga šta jedete, kako vozite i kako razgovarate s drugima do toga kako se odijevate i šta gledate na TV-u. Zašto? Zato što vas najmanje jedan par malih očiju stalno gleda, imitira i poput spužve upija svaki pokret i svaku riječ.  Jedna mama opisuje kako je jednog dana uhvatila svoju 4-godišnjakinju u  nerazgovijetnom mrmljanju. "Što radiš malena?" pitala je mama djevojčicu. "Oh, ništa. Razgovaram sama sa sobom kao i ti". Super. 

Takve se epizode ponavljaju zato što djeca upijaju doslovno sve što vide, a posebno im je slatko imitirati vlastite roditelje. Tako ćete svog predškolca često čuti kako ponavlja neke fraze poput "zakon", "kul", "ovaj...pa...".

Osim što govore isto što i mi, oni oponašaju naše geste, čak i one najmanje koje radimo podsvjesno. Može se dogoditi da za nama pokupe loše navike kao što je grižnja noktiju, čupkanje kose ili grickanje usne. Maleni promatraju svaki naš potez i preslikavaju ga u svoj život. Djeca sebi ne mogu pomoći. Ona na taj način uče. 

Ma koliko nam pomisli da smo na  stalnom promatranju i da smo nečiji uzor ponekad bile zastrašujuće, moramo se prilagoditi toj novoj ulozi i pokazati najljepše od sebe, svoje najveće kvalitete i vrline. Možda je i to jedan od razloga zbog kojeg kao roditelji postajemo bolje osobe. 

Kada se prisjetite vlastitog djetinjstva zasigurno možete navesti barem jednu osoba koja vam je bila pozitivan uzor u odrastanju, dok one negativne najčešće ipak zaboravljamo. Do tih spoznaja dolazimo tek kasnije u odrasloj dobi, pa to može biti utjeha kada postanemo roditelji, da će i naša djeca upiti od nas samo ono najbolje i instinktivno odbaciti sve loše.  

Djecu treba od najranije dobi okružiti pozitivnim iskustvima, stavovima i navikama, a da bismo to mogli bilo bi dobro pripaziti:

...šta govorimo - čini se lakim pothvatom, ali ne radi se ovdje samo o prostotama i uvredama. Radi se o načinu i tonu kojim razgovaramo s drugima, (ne)izricanju stalnih negativnosti, strahova i sumnji, stalnom isticanju tuđih grešaka i mana, ogovaranju i komentiranju stvari koje nisu za dječje uši. Ukoliko su djeca okružena takvim dijalozima i monolozima odraslih, kad tad će ih upotrijebiti sa braćom ili vršnjacima.

...šta jedemo, jer nije lako kada se dogodi situacija u kojoj čujemo "Mama ne jede i ne voli grašak, zašto ga ja moram jesti?". No, ne radi se samo o izboru namirnica, već i o učenju djece zdravim prehrambenim navikama, ponašanju za stolom i bontonu.

...šta odijevamo, jer posebice kćerkice jako vole imitirati majke. Poanta je naučiti dijete da se u svakoj odjeći osjeća uredno, čisto i udobno.

...s kime se družimo, jer ni jednom roditelju nije u interesu okružiti djecu negativnim ljudima koji oko sebe šire bijes, frustraciju ili depresivne misli.

...šta radimo u slobodno vrijeme. Provodimo li slobodno vrijeme ispred televizora s hrpom kokica i čipsa ili odlazimo u šetnju, samo su neki od primjera kako možemo utjecati na oblikovanje djetetovog stila života.

Nije lako biti uzor. Disciplinirati i promijeniti sebe čak i u najmanjim svakodnevnim navikama nije mačji kašalj. Ali, dugoročno gledano ima itekako dobre i pozitivne posljedice na naše najmlađe.

Svima nam treba biti u cilju prenijeti djeci zdrave navike i aktivan stil života te pozitivan stav prema životu općenito, kako bi i oni bili dobar uzor svojoj djeci jednoga dana. Ukoliko se to dogodi, možemo slobodno reći da smo uspjeli odgojiti pozitivne, kulturne i odgovorne ljude.