I sjećanja se mogu bildati, baš poput mišića. Iako se mišići vide, a sjećanja ne, za razvoj zdrave osobe ona su izrazito važna, a prepričavanje događaja, kao i pričanje priča, služi tome da djeca steknu iskustva i poslože puno, puno toga u svojim glavicama.
Naučna istraživanja u kojima su praćene veće grupe djece, koja su nabrajala iskustva za koja su bila uvjerena da ih nikada neće zaboraviti, imala su zanimljive rezultate.
Djeca su razgovarala o događajima kojih se rado sjećaju, crtala su ta iskustva i tražila da ih se u tim situacijama fotografira za uspomenu.
Kad su odrasli, opet su ih ispitali o tim iskustvima. Logično, različitim ljudima su sasvim različiti događaji najvažniji u životu, ali kako se ljudi ipak mnogo manje razlikuju nego što se misli, naučnici su na velikom uzorku pronašli i dosta sličnosti.
Jer, pored individualnih iskustava, mnogi ljudi u životu dožive iste ili slične stvari, poput rođenja brata ili sestre, prvog dana škole, prijeloma ruke ili noge, putovanja, osjećaja straha...
Stručnjaci su zaključili da postoji osam važnih događaja koje djeca ne zaboravljaju i koji su za njih izrazito važni. Kako se odraslima mnogi od tih događaja ne čine velikima i značajnima, jer previše lako zaboravljamo kakvi smo bili kao djeca, važno je da roditelji i svi koji učestvuju u djetetovom odgoju znaju koji su događaji djetetu važni.
Jednako je bitno i da, koliko god je moguće, nađu vremena da i oni u tim događajima učestvuju, bilo direktno, bilo pokazivanjem zanimanja za te događaje, pa i strpljivim slušanjem dok dijete već sedmi put uzbuđeno ponavlja što mu se dogodilo.
1. Odlazak u vrtić ili u školu
Ovo je uvjerljivo najčešće sjećanje. Iskustva su različita - iz vrtića se djeca obično sjećaju plača nakon što su predana na „milost i nemilost" tetama.
Iz prvog razreda osnovne škole uglavnom nose lijepa sjećanja: biranje odjeće, slaganje knjiga u torbu, razgovori s mamom i tatom koji ih za ručice vode prvih dana škole...
Većini djece najljepše je sjećanje poljubac na rastanku te mame i tate koji mašu prije nego što dijete uđe u školu.
2. Prirodni okoliš
Djeca među sobom dosta razgovaraju o kućama ili stanovima u kojima žive, o kućnim ljubimcima, školskim učionicama, parkovima... svemu što ih okružuje u svakodnevnom životu.
Zanimljivo, jasno se sjećaju stabla ili haustora gdje su se skrivali kad bi pala kiša. Prirodne nepogode - snijeg, oluja, prvi grad koju su doživjeli - djecu uz te događaje vežu intenzivne, ne uvijek ugodne emocije kojih se dugo i živo sjećaju.
3. Skakanje, plivanje, penjanje
Djeca su upotpunosti koncentrirana na sve što rade svojom voljom, pa tako i aktivna igra ima važno mjesto u dugotrajnim sjećanjima. Često su ta sjećanja najživlja kad je riječ o sportu - takmičenjima, treninzima, uspjesima i odustajanjima.
Psiholozi kažu da su ta sjećanja povezana sa zajedništvom, pripadnošću grupi, potrebom da vodimo ili budemo vođeni te da osjećamo da su drugi uz nas. Tako se djeca sjećaju kako su učila plivati, kako su skočila sa nekog zidića ili kako su se penjala na planinu.
4. Biti dobar u nečemu
Sjećanja na rane uspjehe, bez obzira na to je li riječ o pobjedi u Čovječe ne ljuti se ili na školskom takmičenju iz matematike, djeci dugo ostaju u pamćenju kao situacije u kojima su pokazala da su u nečemu bolja od prosjeka.
Zato svakom djetetu treba omogućiti da se osjeća kao pobjednik, odnosno roditelji mu trebaju pomoći da pronađe u čemu je jako dobro, pa bilo to i slaganje lego kockica.
5. Ljudi koje volimo i koji nas vole
Svima su za zdrav razvoj važni prijateljstvo i bliski odnosi s porodicom, ali zaista je zanimljivo i dirljivo slušati djecu koja govore o povezanosti s dragim osobama - nisu mogli dočekati da škola završi da bi se družili, uživali su u ljetnim praznicima kod djeda i bake...
Tokom istraživanja djeca nisu željela crtati samo ljude koje vole, nego i one koji su njima bili posebno naklonjeni i čiji su ljubimci bili.
6. Bebe i mala djeca
Gotovo svako dijete želi sačuvati uspomene na mlađu djecu i bebe (djecu susjeda, rođaka, prijatelja svojih roditelja, kao i na mlađu braću i sestre). Sjećaju se da su skupa jeli, koliko brzo su bebe rasle te, slično kao i roditelji, jasno pamte trenutke kad su ta djeca progovorila ili naučila voziti bicikl.
7. Pripadnost zajednici
Pomalo neočekivano, tokom istraživanja djeca su mnogo govorila o pripadnosti zajednici, odnosno tome kako grade odnose i postaju dio te zajednice. U ovu grupu spadaju dosta različita iskustva, odnosno ona iz vrtićke grupe, školskog razreda, susjedstva ili s putovanja.
8. Nezaboravna mjesta
Mnoga djeca pamte i mjesta u kojima su bila, čak i mnoge detalje: nebodere u najvećem gradu koji su posjetila, kako su izgledale hotelske sobe i kreveti, gdje su ljudi ljubazni i nasmijani, a gdje ni ne primjećuju nikoga oko sebe.
Razgovarajte s djecom o različitim događajima, o tome zašto se nešto dogodilo, često prelistavajte albume i gledajte videozapise, zamolite ih da nacrtaju kako su se proveli na ljetovanju, neka naslikaju prvi dan škole...
Sve su to jednostavne aktivnosti koje djeca shvataju kao igru, a služe "bildanju" sjećanja.
