Žena iz Stepanovićeva kod Novog Sada jedna je od ljudi koji su pukom srećom izbjegli veliku tragediju na Željezničkoj stanici Novi Sad. 

Zaboravila sir

Ona je opisala sve detalje kobnog trenutka koji je odnio 14 života.

- Sam Bog me je spasio. Niko drugi, vjerujte. Krenula sam to jutro po neke potrepštine u Novi Sad, kao što obično i radim. Došla sam na stanicu jučer oko 11.25 sati i sjela na jednu od klupica. Djelila sam je sa jednim starijim čovjekom. Sjedim i razmišljam da li sam kupila sir, pogledam u kesu i vidim da nisam. Ustanem, pa onda sjednem, pomislim ko će se sad vraćati opet na pijacu i to zbog sira, ali opet nešto me kopka i odlučim da ipak propustim taj autobus i da odem onim kasnije - kaže ona dok su joj oči vidljivo otekle od plakanja.

- Odem do pijace. Kupim domaći sir i prilazim stanici, a ono kao da sam u nekom filmu. Okrećem se oko sebe, sirene se čuju, čujem jaukanje, dozivanje, bolno zapomaganje.

Prema njenim riječima, sve što je uradila jeste da su joj ispale kese sa namirnicama koje je držala u obje ruke.

- Sve što sam vidjela jeste da padam. O Bože, mogla sam da poginem. Sjedila sam tu ispod prije nekoliko trenutaka. Preblijedila sam, znam da me je neki čovjek pridržao. Pitao me je da li sam dobro, nisam mu ništa rekla, htjela sam, ali glas nisam mogla da pustim - kaže u jednom dahu ona opisujući njen šok nakon što je vidjela ruševine ispred stranice.

Kaže da se ne sjeća kako je poslije došla kući. Njen muž se plašio da je i ona nastradala jer se nije javljala na telefon, a ranije mu je rekla da čeka autobus na stanici te on nije znao da se vratila po sir. Tražio je na stanici i preživljavao agoniju.

Poznavala stradale

Sa knedlom u grlu kaže da je poznavala nastradale komšije Đuru Švonju (75) i tinejdžera Nemanju Komara (17).

- Žao mi je što je došlo do ovoga, ovo nije smjelo da se desi. Bog ih je uzeo sebi sa razlogom, iako smo mi svi neutješni i mislimo da je ovo velika nepravda. Niko nije smio da strada - kaže ona za Telegraf dok briše suze sa nadutog lica.

Dodala je da ne može prestati da plače i da se smiri.

- Trudim se da ne mislim o tragediji, ali to je jače od mene. Ne mogu, a da ne mislim i na tu djecu koja su stradala. Vidjela sam njihove slike na vijestima, trčkarale su oko klupica. Sjećam se, deda je opominjao djevojčicu da bude u njegovoj blizini da ne izleti na kolovoz. Brinuo je... Sve te slike su mi pred očima. Nisam spavala, plašim se da zaspim - kaže ona na kraju razgovora.