Ostao je Anđeli Cerović, Užičanki voljom neprilika, neostvaren san iz djetinjstva, od onih dana kad je rasla u usvojiteljskoj porodici i domovima za nezbrinutu djecu, polako saznajući ko je i šta je, tragajući sama za sobom i svojim najbližima. 

U tom snu dežurni učenik ulazi u učionicu i sa vrata kaže: "Može li da izađe Anđela Cerović, traži je jedna gospođa". Bez odobrenja učitelja, nastavnika, ona izlijeće na hodnik… Srce joj jako lupa, obuzima je sreća… Zna ko je žena kojoj u zagrljaj juri holom, ali ne zna kako izgleda.

Uskoro će napuniti 25 godina i za života, kao pisanog za dramski komad, još se nije dozvala šta je sve pregrmjela i postigla. Završila je Pedagoški fakultet u Užicu, smjer učitelj, u januaru i master studije. Položila je kurs za animatora, pohađa kurs engleskog, dobro će joj doći dok ne pronađe zaposlenje.

Ona žena iz mašte, koju nikad neće sresti, njena je majka

Ona žena iz mašte, koju nikad neće sresti, njena je majka. Anđela je rođena u Beranama. Mjesec dana je imala kad je dovedena u dom za nezbrinutu djecu u Bijeloj kod Herceg Novog.

– Majka je rodila nas petero. To sam tek saznala u 17. godini. Kako je ko od nas dolazio na svijet, osim jedne sestre koja je umrla u inkubatoru, ostavljala nas je. Upućivani smo u domove za nezbrinutu djecu. Ja sam njeno četvrto dijete – priča Anđela Cerović.

U spiskove štićenika doma u Bijeloj zavedena je kao Anđela Bogavac, po prezimenu majke Vesne koja je svu djecu, osim dvoje blizanaca, rodila sa različitim muškarcima. Ko joj je otac, Anđela nije saznala. Nije ni htjela.

Selidba u usvojiteljsku porodicu

– Poslije četiri godine u Bijeloj, sa dječakom Stefanom, devet mjeseci starijim od mene, dovedena sam u usvojiteljsku porodicu u Stepojevac kod Lazarevca. Tada je usvajanje bilo "za stalno", nisu postojale hraniteljske porodice – govori ona.

Stefana u Bijeloj nije poznavala, bio je smješten u drugom domskom odjeljenju. Tek kasnije kod usvojitelja rečeno joj je da joj je on polubrat.

– Prezime Cerović, Stefan i ja dobili smo po prezimenu porodice u kojoj smo proveli 11 godina. Kao mala znala sam samo ime majke koje sam zapamtila iz doma u Bijeloj. Usvojitelji su nam 2010. godine rekli da je umrla tri godine ranije i ništa više o njoj – kaže Anđela.

Dolazak u Užice

Zavjesa pred sljedeći čin Anđeline drame digla se 2013. godine. Rastala se sa usvojiteljima i polubratom. Stefan je otišao u Niš, ona u Užice, u domove za nezbrinutu djecu. Užički dom istog ljeta organizovao je boravak štićenika na moru. U Bijeloj! U objektu u kome je Anđela provela prve četiri godine života!

– Bila sam uvjerena da u Bijeloj imaju mnogo toga o meni što mi do tada nije rečeno. Riješila sam da otkrijem po svaku cijenu. Socijalna radnica mi je ispričala da je majka Vesna osim mene i Stefana rodila još troje i da me je tražila jedna djevojka, koja se predstavila kao moja polusestra. Njeno ime nisu znali da mi kažu. Greškom su joj prenijeli da smo Stefan i ja usvojeni u Novom Sadu – nastavlja.

Godina kad je saznala istinu

Čin za činom je odmicao, ali rasplet se nije nazirao. Bila je Anđela tad tek usred kulminacije komada koji je igrala zbog sebe, kao odbačena pozorišna lutka o zamršenim koncima koje, mislila je, nikad neće rasplesti. Došla je 2015. godina, godina pred punoljetstvo, u kojoj je saznala istinu o sebi i svojima.

– Zvala sam Centar za socijalni rad u Lazarevcu da se pitam o majci i svoj njenoj djeci. Samo su znali da mi kažu za Stefana i da mi je majka umrla 2013. godine. Tek tad mi ništa nije bilo jasno, jer sam do tada živjela u ubjeđenju da je preminula 2007. godine. Nisam odustajala! Nekako sam uspjela da saznam da je Stefan imao bliznakinju koja je umrla po rođenju – lista Anđela stranice lične drame.

Jedino predznanje o majci, osim imena i prezimena bio joj je rodni grad. Na društvenim mrežama svakome koga je našla iz Berana poslala je istu poruku. Ne sjeća se šta tačno, ali otprilike je pisala: "Molim Vas, recite mi bilo šta o Vesni Bogavac, ja sam njena kćerka". Javila joj se neka Beranka koja joj je dala kontakt Vesninog brata, rođenog ujaka.

Prvi kontakt sa polusestrom

– Kontaktirala sam sa ujakom i on je došao u Užice da se upoznamo. Kazao je da imam stariju polusestru Aleksandru Bogavac. Gdje je i šta je sa njom nije znao. Za Aleksandrom sam počela tragati društvenim mrežama. Našla sam osobu pod tim imenom i prezimenom, ali uz koje je u zagradi pisalo još jedno ime i prezime. Poslala sam joj poruku – niže Anđela Cerović detalj za detaljem.

Poruka je otišla na pravu adresu. Aleksandra jeste njena polusestra, deset godina starija. I nju je majka ostavila kao bebu i ona je dio djetinjstva provela u Bijeloj. Iz doma je poslata u Sloveniju gdje su joj usvojitelji promijenili ime i prezime. Aleksandra je bila ona djevojka što ju je tražila u Bijeloj.

– Zanijemila sam! Ispričala je da u Sloveniji imamo još jednog polubrata, krštenog kao Anđelko. Od rođenja 2002. do 2005. godine kada je otišao u Sloveniju, u usvojiteljsku porodicu, i on je bio štićenik u Bijeloj. Doveli su ga iste godine kada su mene i Stefana poslali u Stepojevac. Anđelko se od usvajanja zove Andrej. Aleksandru nikada nisam vidjela, planiramo da se upoznamo ove godine – govori Anđela.

Uprkos svemu diplomirala

Užički dom od 2019. godine ne zbrinjava djecu bez roditeljskog staranja. Svi su upućeni u Kruševac, pa i Anđela. Morala je da se vrati u Užice zbog fakulteta. Našla je smještaj u studentskom domu. Stipendija Centra za socijalni rad Užice bila je nedovoljna da preživi. Dovijala se da plati knjige, dom, menzu. Povrh svega diplomirala je i master studije završila u roku.

Dva datuma, kaže sudbonosna, poklopila su se u njenom životu. U Bijeloj je usvojena 17. februara 2002. godine. Na isti dan 2013. godine primljena je u užički dom. Anđela se bavi glumom u amaterskom pozorištu i želja joj da se glumačkom pozivu ozbiljnije posveti, u njemu se pronašla.

– Moja majka umrla je 28. oktobra 2013. godine. Prvi put u užičkom pozorištu nastupila sam 28. oktobra 2022. Nosila sam ulogu sličnu životu moje majke – kaže rođena Beranka.

Stigla je Anđela i do velikog platna, kao epizodista se pojavila u filmu “Žuta kuća”, prenosi Blic.

Sad ima još jedan san, ovaj je ostvariv. Voljela bi da radi sa nezbrinutom djecom i posveti im fondaciju. Uporedo i da se profesionalno bavi glumom – kad već od rođenja igra ličnu dramu.