Novinar i kolumnist Dragan Bursać u kolumni za cdm.me pisao je o Cetinju. Poručio je kako "Cetinje nije srpsko, niti će biti i da je to četnicima problem".

Njegovu kolumnu prenosimo u cjelosti.

- Uvod: Đurđa Zvicer, starica od preko 80 godina, zavezana za trešnju. Gleda svoju kuću u plamenu. A u zapaljenoj kući dvije žene i troje djece gore. Srpske horde na pravdi Boga, muče, kolju i pale porodicu Zvicer. Krivi što su živi i što su Crnogorci. I taj dan četnici slave. I to na Cetinju. Može li bolesnije?!

A oči suza više nemaju. Isplakale su svu težinu kamena pod sobom i plavog neba nad sobom.

Noć u kući Zvicera

Đurđa Zvicer, starica od preko 80 godina, zavezana za trešnju. Nadrealan prizor. Ispred nje kuća u plamenu. Pa baka Đurđa sve gleda, dok oči mogu gledati i zlu sliku mozgu slati. U zapaljenoj kući Anđa Zvicer, u kući Zagorka Zvicer, u kući djeca, Vidak, Petar i Plana.

I onda se plamen miješa sa oporošću spaljenog mesa. Noć, 24, na 25. aprila 1923. Noć u Cucima, u selu Rokoči. Noć u kući poznatog komite Petra Zvicera. Noć kad su srpske horde na pravdi Boga, mučile, klale, ubile, pa zapalile porodicu Zvicer. Krivi što su živi i što su Crnogorci.

Povijest će zapisati:

"Srpski žandarmi pod vođstvom majora Kecmanovića su te užasne, proklete noći 25. aprila 1923. godine mučili, ubili, zaklali i spalili: Anđu Zvicer, majku Petra Zvicera, koja je imala 60 godina; Zagorku Zvicer, staru 23 godine, suprugu Petra Zvicera sa troje đece; Vidaka Zvicera, starog 13 godina brata Petra Zvicera i Planu Zvicer, staru 20 godina, sestru Petra Zvicera. Baba Đurđa je od prizora strave i užasa nervno popustila i ubrzo umrla u bolnici u Danilovgradu".

A oči suza više nemaju.

I zamislite da se nebeske oči bake Đurđe Zvicer otvore, pa da tačno 99 godina poslije nanovo progledaju. A imale bi što i vidjeti.

Po nakanama Crkve Srbije, po nakanama velikosrpskih litijaša, koji bezmudo šalju djecu umjesto sebe da provociraju, u Vladičinoj bašti na Cetinju pjeva se uglas “Veseli se srpski rode”. To valjda lučonoše krvavog srpskog sveta proslavljaju užegnuće porodice Zvicer od strane svojih idolopoklonika i sektaša, novih srpskih žandarma, koji bi sve da mogu jednako i danas zatrli svaku promisao na crnogorstvo, najcrnogorskijeh od svih, svetog Cetinja.

I čemu da se veseli taj i takv "srpski rod" do li godišnjici zatiranja žena i djece? Čemu?

I valjda je Crna Gora jedna od rijetkih, ako ne i jedina zemlja u regiji u kojoj nacionalizam bukti najjačim plamom, samo ne Crnogorski. Velikosrpske legije po ko zna koji put, instruisanom djecom i igumanijama Crkve Srbije zapišavaju tuđu teritoriju. A, što su trebali Cetinjani, dočekati ih na koljenima? Neće da može!

Jasna je ta čenička frustracija pijetom slobode podno Lovćena, koja dva puna mjeseca hoda i stoji uspravnog čela otvoreno se buneći protiv Putinove fašističke agresije na Urajinu. Smeta to i žulji svakog četnika, pa na pogonsko gorivo Crkve Srbije, pa nastoji eto, đe može da napravi neku šetetu. I onda tastatura četnik-ratnici kažu, kako će od Cetinja napraviti novi Mariuoplj. Čisto da ne bude greške šta misle gradu heroju

I onda van bilo kog konteksta, bez ove istinite priče gore, neko kaže kamenovan je autobus sa kolovođama! Nije nego, aman uzaman ljudi. Zašto mijenjate uzrok za posljedicu???

Kome bi normalnom palo na pamet slati djecu, da sa crkvenjacima prave veselje “srpskom rodu“ na Cetinju baš na dan ubistva Zvicera, lažiući kako je to slavlje zbog Vaskrsa? Ovo nije retoričko pitanje, a odgvor je, pa samo onom monstrumu koji je spreman svoju djecu žrtvovati, zarad teledirigovanih inetresa Beograda ili Moskve.

Na papiru ekavica, u glavi Rusija

I na koncu, nemojmo se čuditi što je odmah nakon ove, brzinski došla još jedna bruka u režiji velikosrpskih igrača na terenu.Usijedilo sablasno prijeteće pismo da su u crnogorskim školama postavljene bombe. Pismo vonja po ruskom uticaju, nepismenoj ćrilici i imperativnoj ekavici. Jednom riječju, pošiljatelji kao da su se potrudili da se legitmišu kako znaju i umiju i kažu, da Cetinje je naše, srpsko!

Samo što, eto nije! Jer vidite, Cerinje je slobodarsko, antifašističko, multinacionalno, ineterancionalo, herojsko i čudesno. Dakle, Cetinje je sve ono što vi četnici niti ste bili i nikad niti ćete biti. Cetinje je srce Crne Gore, grad za sve ljude. Oni nije niti će biti dio srpskog sveta. Cetinje je Ljudsko!

Cetinjani, krivi što su živi

Pa onda zvuči pakleno prepredena i zlobna izjava prve četničke šubare grada Nikšića, predsjednika opštine, Marka Kovačevića, koji između ostalog kaže, nadležni da otkriju ko je kamenovao autobus ili će Nikšićani to uraditi sami.

A što bi to tačno ovo značilo? Pa to znači otvorena prijetnja Cetinjanima, koji su svoji na svome kazali da srpski ultranacionalisti, pogotovo na taj dan, nisu dobrodošli na Cetinje.

Onda su svi po ovoj logici u Gradu Heroju krivi što su živi.

Shvatate analogiju?

Tako su i Zviceri bili krvi što su živi, krivi što im je glava porodice, hajduk Petar Zvicer rekao NE velikosrpskom zulumu, prije no što je ostatak svijeta i čuo za ovu pošast.

I zato je neizmjerno važan, civilizacijski važan odgovor grupe građana Cetinja na najnovije četničanje, koji imeđu ostalog kažu i ovo:

“Dragi "turisti" iz Crne Gore i vi iz okolnih država, dođite na Cetinje da se družimo, popijemo piće i da zajedno zapjevamo. Ali samo ako poštujete Cetinje i Crnu Goru. A to se ne može pjevanjem pjesama onih koji su ubijali, uništavali i porobljavali Crnu Goru. Kad ‘oćete da pjevate o Kosovu i Prizrenu, neka vas Vučić tamo i pošalje. A na Cetinje dođite kao prijatelji, ili nemojte dolaziti.“

I znate šta, evo piše vam osoba koju deklarišu kao Srbina. Zimus sam prvi put bio na Cetinju i nikad mi u životu nije bilo ljepše. Toliko prijatnih, obrazovanih, emancipovanih i ponosnih ljudi na jednom tako malom mjestu nisam u životu sreo. Toliko iskrenog antifašizma vjere, čak idealističke u bolje sutra nisam odavno vidio.

E, što li sam ja kako treba radio da me ne kamenuju? Ili obrnuto, šta li su to pogrešno radili neočetnici, koji se bune što ih ne ljube?

Pa, ne znam, možda sam kazao de je Cetinje crnogosko, pa onda građansko i potom svjetsko, kao što i jeste, a ovi drugi bi možda htjeli, najjednostavnije kazano da bude srpsko, što nije, niti će ikad biti.

I onda mi pade na pamet pogled bake Đurđe Zvicer. Dogodine će biti jedan vijek, kako su joj oči zadnji put razumno gledale i vidjele svoj rod i porod kako gori u vatri četničkog imeperijalizma.

Jesmo li išta naučili?

Do Crne Gore je i Crnogoraca, ali i svih građana ove države, gdje će biti za godinu dana. U slobodnoj zemlji, slobodnih ljudi, kakvo je i Cetinje samo ili sa one druge, mračne, litijaške strane, među mračnjacima, koji perverzno žele dokidanje svoje zemlje, među neljudima, kojima kola duh one nakaze Majora Kecmanovića, što je palio crnogorske žene i djecu.

Kako reče Njegoš, "Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka".

A oči suza više nemaju, napisao je Bursać za CDM.