Na centralnom gradskom trgu u Novom Sadu danas je održan „Protest za mir u Ukrajini“ na kojem su Ukrajinci, Rusi i Bjelorusi uputili poruku mira i zahtjevali da prestanu ratna dejstva u Ukrajini, skandirajući „Ratu, ne“.

Iako najavljen kao miran antiratni protest na kome su državljani Rusije, Bjelorusije i Ukrajine željeli da podijele iskustva i stavove o ratu, skup nije protekao bez incidenata, jer je par pristalica proputinovske politike prvo ušlo u verbalnu raspravu s okupljenima po završetku skupa, a bilo je i nekoliko fizičkih nasrtaja na organizatore i učesnike antiratnog skupa.

Policija u civilu koja je prisustvovala događaju nije intervenisala, a tokom događaja na trgu u blizini nije bilo uniformisane policije, javlja saradnik Anadolu Agency.

Sveštenik kažnjen jer je pripovjedao o miru

Organizator skupa je Ivan Bartoš koji je naveo da je ideja za njegovo organizovanje bila kako bi se svim zainteresovanim sugrađanima omogućilo da u razgovoru s ljudima iz Rusije, Ukrajine i Bjelorusije saznaju informacije koje možda nisu imali prilike da čuju preko medija, a tiču se rata u Ukrajini. Ti ljudi ujedno su i članovi Facebook grupe "Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi i Srbi zajedno protiv rata".

- Ovo je miran protest protiv rata i ubijanja. Za takve stvari ne postoji opravdanje jer nasilje rađa nasilje, a mržnja rađa mržnju. Naši ljudi koji su preživjeli devedesete to znaju najbolje. Nas koji smo rođeni tokom ili poslije ratova će zauvijek pratiti posljedice tih dešavanja. Zbog toga treba da odamo poštu svim žrtvama krvavih nemira u Ukrajini koji traju od 2014. godine i da ratu kažemo – ne - poručio je Bartoš.

Marina, Ruskinja koja živi u Srbiji već osam godina, rekla je da su ljudi u Srbiji slabo informisani o stanju u Rusiji, dodajući da po novom zakonu ukoliko se oružana akcija Rusije u Ukrajini nazove ratom, onome ko je to izrekao prijeti do 15 godina zatvora. Kako je navela, prošle sedmice u jednom ruskom selu pravoslavni sveštenik je na propovijedi pred Velikim postom govorio o miru. Navodi da je sveštenik osuđen na kaznu od 400 eura, a mjesečno zarađuje oko 100 eura.

U rat gurnuti protiv svoje volje

- Tako se dešava skoro svaki dan. Već deset godina nema izbora, zatvoreni su skoro svi mediji (koji nisu pod državnom kotrolom), opozicija je u zatvoru ili ubijena. I ovaj rat, koji u Rusiji ne možemo nazvati ratom, je posljedica djelovanja ruske vlade. Srbi treba da znaju Rusija nije Putin. Ukrajina ima rusko i ukrajinsko stanovništvo. Moje ruske prijateljice u Kijevu i Harkovu su dvije sedmice pod bombama i znaju od koga bježe i čije su to bombe. I niko od Rusa u Kijevu i Harkovu nije izašao pred rusku vojsku i rekao – dobrodošli oslobodioci. I to nije zapadna propaganda, već su to činjenice - kazala je Marina.

Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi pričali su svoja iskustva o posljedicama rata, govoreći o iskustvima njihovih prijatelja i rođaka koji su sad u ratom pogođenoj zemlji i da se radi o bratskim narodima, osuđujući ratna dejstva i pogibiju civila, ali i vojnika koji su natjerani jedni na druge da se bore, posebno onih mladih, regruta koji su gurnuti u rat protiv svoje volje i ginu u ratnim dejstvima.

Najviše govornika na skupu, kome je prisustvovalo nekoliko desetina građana, bili su Rusi, ali to pristalicama ruske vojne intervencije nije bilo dovoljno da nakon govora uđu u raspravu s njima.

Dvije sedmice smo živjeli pod bombama

Bjeloruskinja Tatjana je s mužem i dvoje djece došla u Srbiju iz mjesta Zabučje, dva kilometra udaljena od Irpinja, koji se nalazi pod jakim udarima ruske vojske.

- Dvije sedmice smo živjeli pod bombama i raketnim napadima, djeca su sjedila u podrumu i nisu mogla da spavaju. Čekali smo evakuaciju, ali smo poslije cijelonoćnog bombardovanja i neprospavane noći sjeli u kola i riješili da odemo, ne čekajući da Rusi uđu u selo. Tri dana smo putovali do Rumunije, jer je kolona vozila bila ogromna, a zbog bombardovanja puteva samo jedan putni pravac ka Rumuniji bio je prohodan. Na granici smo čekali 22 sata i dan i po nam je trebalo do Srbije. U Rumuniji su nas dočekali, jako je dobro organizovan smještaj izbjeglica, dali su nam hrane, vode i sve što nam je trebalo. U Srbiju smo ušli bez problema, jer Bjelorusima ne treba viza za ulazak - navodi Tatjana.

Ona dodaje da je u Srbiji živjela ranije zbog posla, pa je imala i gdje da se vrati. Sinovi od tri i 10 godina pretrpjeli su ogroman stres. Ipak, iako su se sklonili od rata, Tatjana je i dalje u komunikaciji sa komšijama koji su tamo ostali.

- Na dan kad smo otišli, selo su bombardovali Rusi i okupirali ga. Koliko čujemo od onih koji su tamo ostali, ljudi ne mogu da izlaze iz kuća. Okolni gradovi Irpinj, koji ima oko 100.000 stanovnika, kao i Buča i Gostomelj, su uništeni i tamo je sad humanitarna katastrofa. Nema struje, grijanja, ne rade prodavnice i ljudi ne mogu da kupuju namirnice. Svi gradovi su puni ruskih trupa i ljudima je zabranjen izlazak iz kuća. A evakuacija humanitarnim koridorima nije moguća jer nema prekida vatre - kaže Tatjana.

"Počelo je"

Tetjana Čumačenko je s dvije prijateljice i petoro djece napustila mjesto u okolini Kijeva. Kako kaže, u dvoje kola, putovali su neprekidno 48 sati i prošli šest graničnih prijelaza dok se nisu smjestili u Srbiji kod prijatelja, koji su im pomogli oko smještaja. Muževi su im ostali u vojsci. Kako kaže, na odlazak su se odlučili nakon višednevnog raketiranja, ali se nadaju da će se ubrzo vratiti.

- Niko nije očekivao da do rata neće doći. A onda me je jedne noći probudila komšinica riječima – počelo je. Dva minuta kasnije odjeknule su i prve eksplozije i probudile djecu. Taj osećaj je nemoguće prenijeti. Ne znaš šta da radiš, šta s djecom, da li da bježiš ili ne. Uglavnom smo sve vrijeme djecu držali u podrumu da što manje osjete. I za njih je ovo bio kao neki put. Međutim, kada smo napustili Ukrajinu i proletio je avion, nesvjesno smo svi sagnuli glave - navodi Tetjana koja je u Srbiju došla s dvoje djece, mlađe ima devet, a starije 14 godina.

Ističe da ljudi ne znaju da cijene život u miru i slobodi, jer je narod Ukrajine već proživio krimsku krizu 2014. godine i nisu mislili da će se nešto još gore ponovo desiti osam godina kasnije.

- Moja prijateljica bila je u Marijupolju kad je sve krenulo prije osam godina. Preselila se u Irpinj, kupila je stan nedavno. Spustila se u podrum i stan joj je raznijet. Dva puta se našla na udaru rata i ostala je bez krova nad glavom - zaključuje Tetjana Čumačenko.