U Srbiji je postignuta, kako voli da kaže SPC, "simfonija" stavova vlasti i većine opozicije, piše Žarko Korać, profesor univerziteta u penziji, zamjenik premijera u Vladi Zorana Đinđića za list Danas.

Prosto su se utrkivale ko će prije da čestita ustoličenje mitropolitu Joanikiju i to crkvenim riječima "dostojan".

Sve je to ličilo na crkveni hor koji poje novom mitropolitu sve sa pogledom na to kako će reagovati biračko tijelo. Ali to se moglo očekivati.

Crna Gora ima malo pravih prijatelja u Srbiji

Ono što je bilo manje očekivano je koliko će takozvanih analitičara političkih prilika u Srbiji da bude fascinirano načinom kako je prošlo ustoličenje. Crna Gora ima zaista malo pravih prijatelja u Srbiji.

I vlast i opozicija misle isto, da je to neki odbjegli dio „srpskog sveta“ koji konačno ima priliku da se vrati majčici Srbiji.

Takozvana „Đilasova kopilad“ i nacija iz „Brozovog jajca“ (riječi preminulog mitropolita Amfilohija Radovića), onog što je držeći opelo majci Radovana Karadžića rekao da je „rodila sina heroja“ i prijetio nad odrom ubijenog dr Zorana Đinđića, na Cetinju se suprotstavila ustoličenju u crnogorskoj prijestonici mitropolita crkve koja tako govori o njima samima.

Jer ne treba niko da se zavarava, SPC u Crnoj Gori vodi već sto godina politički rat protiv ideje da postoji crnogorska nacija! To je suština, sve ostalo su trice i kučine.

Ono što smo gledali na Cetinju je otpor instituciji koja negira osnovno ljudsko pravo da se nacionalno izjašnjavaš kako se osjećaš.

Kada Simo Matavulj u svojoj pripovijeci „Pilipenda“ piše o vrlo siromašnoj ženi koja prodaje posljednju kokos da bi sebi kupila maramu da pokrije glavu zbog odlaska u crkvu, onda se to s razlogom smatra pripovijetkom o borbi Srba da uprkos teškom siromaštvu u Dalmaciji sačuvaju svoju pravoslavnu vjeru i nacionalnu pripadnost.

Ova epska pripovijetka je u redu kada se odnosi na Srbe. Ali kada Crnogorci to isto rade, braneći na svoj način svoju nacionalnu pripadnost, onda je po mišljenju skoro svih političkih stranaka u Srbiji, medija i javnosti, to pogrešno.

Tuga Beograda

Tuga Beograda što postoji crnogorska nacija je golema. Ali neće promijeniti stvarnost da se tako osjeća danas većina građana Crne Gore.

I onda je odgovor na to bolesna medijska propaganda iz Beograda koja traje godinama. Svi tabloidi u Srbiji imaju samo jednu zajedničku temu, kako ponižavati Crnu Goru i sve one koji se osjećaju Crnogorcima.

I onda se javnost u Srbiji silno iznenadi kada sve to proizvede sve ono što ste dva dana gledali u Crnoj Gori.

A gledali smo golo državno nasilje u funkciji očuvanja društvene pozicije SPC.

I to sve brane prije svega ovi novokomponovani „hrišćani“ koji čak ni formalno ne znaju šta je uopšte hrišćanstvo.

Naravno, vjera se kroz istoriju vrlo često nametala ognjem i mačem. Uostalom Katolička crkva je imala i svoju istorijsku sramotu, inkviziciju.

Ali da će nekome u dvadeset i prvom vijeku Tomas de Torkvemada biti i dalje uzor, zaista nisam mogao da vjerujem.

Ono što je urađeno na Cetinju je državno nasilje i to se ni na koji način ne može drugačije opisati.

Suzavac i panciri

Uz šok-bombe, suzavac, neprobojne pancire i automatsko oružje sprovoditi mitropolita na ustoličenje je teška sramota SPC. I to će imati ozbiljne dugoročne posljedice na položaj SPC u Crnoj Gori.

Niko nije uspio da ljubav prema crkvi i njenom učenju obezbijedi nasiljem.

Kada građani Cetinja podižu barikade na okolnim putevima do grada, da do ustoličenja ne bi došlo u tom gradu, oni samo šalju poruku. Svi oni znaju da država ima i te kako mogućnosti da ih odatle ukloni. I svaka crkva bi razmislila o toj poruci.

Kada je nadbiskup Tomas Beket čuo da je kralj Henri II poslao četiri viteza da ga ubiju u Kanterberijskoj katedrali, nekoliko sveštenika mu je reklo da zaključa vrata katedrale jer se vitezi neće usuditi da ih razvale. On je prema predanju na to odgovorio: vrata katedrale moraju uvijek biti otvorena jer u nju svako može da uđe. Oni su ušli u katedralu i pogubili ga pored oltara u katedrali.

Crkva se nikada nije ogradila od blagosiljanja Škorpiona

To je bilo u dvanaestom vijeku, ali crkva je ista kao i danas, hrišćanska. Ona ne može da postoji drugačije sem kao nenasilna.

Čak i da su protestanti na Cetinju bili nasilni, nije na crkvi da odgovara neuporedivo većim nasiljem.

Ali crkva koje se nikada nije ogradila od blagosiljanja Škorpiona koji idu da ubijaju ili osudila svoga kaluđera, kasnije vladiku, koji se slika sa mitraljezom na ramenu pored tenka, i ne može drugačije. Ona misli kao i većina društva da je nasilje prirodan način rješavanja društvenih konflikata. Rezultate tog stava ste vidjeli na Cetinju.

Veoma će biti dug naš put izgradnje demokratskog društva i crkva nam na tom putu neće pomoći. Ako je patrijarhu i mitropolitu prirodno da budu okruženi teško naoružanim ljudima, a onda na aerodromu prilikom odlaska iz Crne Gore patrijarh priča o „srcu punom ljubavi za sve“, onda nešto ozbiljno nije u redu. Pokušajte da zamislite scenu gdje patrijarh sam odlazi među demonstrante na Cetinju, seda sa njima i razgovara. Ako ne možete, onda je to definicija nas samih.