Na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoju u ponedjeljak je polaganjem vijenca i paljenjem svijeće na posljednjem počivalištu ratnog ministra obrane Gojka Šuška obilježena 23. godišnjica njegove smrti, saopćilo je hrvatsko Ministarstvo odbrane, prenosi Index.hr.

Vijence su, uz porodicu Šušak, položili ministar odbrane Mario Banožić, izaslanik predsjednika države i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, načelnik Glavnog štaba Oružanih snaga RH admiral Robert Hranj, izaslanik predsjednika hrvatskog sabora i saborski zastupnik Ante Deur i brojni drugi.

Ministar Banožić opisao je ratnog ministra Šuška kao velikog domoljuba i vizionara kojeg su iznimno cijenili i predstavnici međunarodne zajednice.

- Kao ratni ministar, dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske, koja je poslije oslobodilačkih operacija Bljeska i Oluje stekla velik ugled i u međunarodnoj zajednici. On je jedna od najzaslužnijih osoba za izgradnju Hrvatske vojske u suvremenu vojnu silu kao jamstvo sigurnosti i budućnosti hrvatskog naroda u suverenoj i samostalnoj, nezavisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi - rekao je ministar odbrane.

Bavio se pitanjima naoružavanja Hrvatske

Šušak se iz emigracije u Kanadi vratio 1990. godine i sudjelovao na Prvom općem saboru HDZ-a u Lisinskom, a nakon demokratskih izbora postaje član hrvatske vlade na poziciji ministra iseljeništva. Šušak se već tada počinje profilirati u lidera tzv. hercegovačke struje u HDZ-u, koja je imala tvrde nacionalističke stavove i koketirala s ustaštvom.

I s pozicije ministra useljeništva Šušak se bavio pitanjima naoružavanja Hrvatske, što mu je i službeno postala zadaća kad je 18. septembra imenovan ministrom odbrane. Prethodno su se na toj poziciji u nekoliko mjeseci izredali Martin Špegelj, Šime Đodan i Luka Bebić, no Šušak ju je zadržao sedam godina, sve do svoje smrti od raka.

Iz proljeća 1991., u vrijeme velikih napetosti između Hrvata i Srba u Slavoniji, potječe prvi veliki skandal u koji je Šušak bio upleten, a svjedoči da tadašnji ministar iseljeništva nije bio pretjerano zainteresiran za mirno razrješenje postojećih sporova.

Šušak je u društvu HDZ-ovih ekstremista Vice Vukojevića i Branimira Glavaša 8. aprila pucao po Borovu Selu kako bi isprovocirao lokalno srpsko stanovništvo. Njih trojica su u noći na Borovo Selo iz armbrusta, protuoklopnog lansera, ispalila više projektila prema Borovu Selu, o čemu je, pak, svjedočio kasnije u sumnjivim okolnostima ubijeni šef osječke policije Josip Reihl-Kir.

Napad na Borovo Selo u društvu Vukojevića i Glavaša

Da nije riječ samo o ratnoj legendi nego i o sudski potvrđenoj činjenici, pokazalo se na suđenju Branimiru Glavašu godinama kasnije. Na njemu je svjedočio prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, rekavši da se taj napad na Borovo Selo doista dogodio, zbog čega ga je, pak, Vice Vukojević tužio za klevetu. No sud je presudio da Boljkovac nije oklevetao Vukojevića, s obzirom na to da je Boljkovac kao sudski svjedok jednostavno prepričao što se dogodilo.

Taj događaj iz travnja 1991. svjedočio je da je Šušak bio spreman učiniti sve i svašta kako bi ostvario svoj politički cilj neovisne hrvatske države, uključujući i raketiranje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, no to ga je i učinilo uspješnim dugogodišnjim Tuđmanovim saradnikom i uspješnim ministrom odbrane.

Inače, Šuškova supruga Đurđa zaposlena je kao šefica kadrovske službe u tajnoj službi HIS, a obitelj je stekla i raskošnu vilu u Zagrebu.

Tuđmanov čovjek za tzv. Herceg-Bosnu

Kao ministar odbrane, Šušak se brzo sukobio s generalom Antunom Tusom, koji je bio načelnik Glavnog stožera, i to zbog Tusova plana probijanja obruča oko Vukovara. Tus je kasnije izjavio da je Šušak, kako bi zaobišao generale HV-a koji su došli iz JNA, uspostavio dvostruku liniju zapovijedanja, na što se požalio i predsjedniku Tuđmanu, no Šušak je očito imao slobodne ruke u vođenju MORH-a.

Dvostruka linija zapovijedanja je, prema nekim svjedočenjima upućenih, dovela do pada Bosanske Posavine 1992., a, prema jednoj verziji događaja, to je bila posljedica dogovora Šuška i vođe bh. Srba, ratnog zločinca Radovana Karadžića. Neprijeporno je da su lideri bh. Hrvata i lideri bh. Srba međusobno pregovarali o podjeli BiH, kao i da je Šušak bio ključna osoba za upravljanje HDZ-om BiH u skladu sa željama Franje Tuđmana. Šušak je bio i jedan od najvećih zagovornika osnivanja tzv. Herceg-Bosne te velik poklonik Mate Bobana, a takvu je hrvatsku politiku, predvođenu Franjom Tuđmanom, Haški sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom. Prijeporno je i kakva je bila uloga u započinjanju rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Šuškov MORH skrivao optužene za ratne zločine u Ahmićima

MORH je u Šuškovo vrijeme sudjelovao u skrivanju osumnjičenih i optuženih za ratne zločine iz BiH, poput Ivice Rajića i skupine koja je operativno izvela masakr u bošnjačkom selu Ahmići. Zbog svoje velike političke moći i utjecajne pozicije u stranačkoj i državnoj hijerarhiji, koju je uspostavio Tuđman, Šušak je zapravo sudjelovao u svemu dobrom, ali i u svemu lošem što se vezalo za sektor odbrane, ali i vanjske politike RH, naročito kad je riječ o politici prema BiH.

Umro od raka u 53. godini života

Svoj posljednji javni istup Šušak je imao u februaru 1998., kad je u saboru HDZ-a održao govor i bio izabran za potpredsjednika stranke. U govoru se naročito založio za to da se Hrvatska usmjeri na pomaganje Hrvatima u BiH.

Šušku je rak pluća dijagnosticiran 1996., a umro je 3. maja 1998. u bolnici u Dubravi, u kojoj će nekoliko godina kasnije umrijeti i Franjo Tuđman. Na poziciji ministra obrane naslijedio ga je Andrija Hebrang, koji je nakon nekoliko mjeseci mandata napustio MORH, uz objašnjenje da se ne uspijeva nositi s golemim kriminalom koji je ondje vladao.