Preduzeće Srebrena malina osnovao je prije šest godina bosanski televizijski voditelj Fikret Hodžić da bi u svome srebreničkom zavičaju uzgajao i prerađivao bobičasto voće, a onda je došla korona i na zaprepaštenje mnogih se otkrilo kako je agrarni vizionar i omiljeno lice s malih ekrana ekspert i za medicinske uređaje, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Za strašne novce kupio je za državne bolnice nekakve kineske respiratore koji ništa ne valjaju. Nagađa se da to ustvari i nisu respiratori. Kad je kupac otišao iz dućana, neki je prodavač bijele tehnike, neki Yao, na periferiji Šangaja možda nazvao svog poslovnog partnera i šogora da ga mu zadovoljno reče: “Wang, znaš one usisivače što su nam se sto godina vukli? Sad sam ih uvalio jednom bosanskom idiotu.”
Kakva god bila tajanstvena namjena ovih uređaja, priključeni na njih gotovo bez iznimke umiru. Sedamnaest liječnika, anesteziologa s odjela za intenzivno liječenje Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, javilo se prije nekoliko dana uzrujanim pismom u kojem tvrde, po prilici, da su kineski respiratori tako funkcionalni da bi oboljelima od teških oblika korone možda više pomoglo da im kisik u pluća upuhuju pumpom za bicikl.
Pismo anesteziologa u javnosti je izazvalo mnogo bijesa, a stvar se, očekivano, nije smirila ni kad je direktorica Kliničkog centra Sebija Izetbegović, supruga najmoćnijeg bošnjačkog političara i snaha pokojnog oca nacije, oholo odbila zamijeniti sporne uređaje.
Doktorici Izetbegović uređaji su pravo dobri, ne nalazi im nikakve zamjerke, a ako štogod valja istražiti i primjereno kazniti, po njezinu mišljenju, to su kolege koji pišu denuncijantska pisma i mediji koji to objavljuju.
Bosanska afera podsjetila nas je kako smo i u Hrvatskoj prije nekog vremena imali nešto slično. Ako pamtite, ministar zdravstva Milan Kujundžić, smijenjen upravo nekako prije epidemije korone, morao je otići i stoga jer se otkrilo kako je njegov susjed Neven Mrkša krasno zarađivao na prodaji medicinske opreme. Jedva koji mjesec nakon što je Kujundžić postavljen na visoku državnu dužnost, susjed Mrkša se dao u novi biznis, nesrodan ičemu što je dotad radio, i zapanjujuće uspio. Sve su državne bolnice, bogzna zašto, željele poslovati s jednim koji o medicinskoj opremi do jučer blage veze nije imao, već je imao poduzeće za iznajmljivanje brodova.
Shvaćate li kako smo mi ovdje imali sreće? Kako su nas takoreći sekunde dijelile od katastrofe? Da je Kujundžić dočekao koronu na mjestu ministra zdravstva, u onaj bi dućan bijele tehnike na periferiji Šangaja, samo što je iz njega izašao bosanski televizijski voditelj i agrarni vizionar, vjerojatno ušao jedan što je u Hrvatskoj liferovao jedrilice i pokupovao sve sobne vage, miksere i sokovnike što su ih poduzetni Yao i njegov šogor Wang imali u skladištu.
Da se ne zavaravamo, svinjarija koja se dogodila u sarajevskom Kliničkom centru mogla se dogoditi i u nekoj zdravstvenoj ustanovi u Zagrebu, Osijeku, Gospiću ili Dubrovniku. I ovdje i tamo na vlasti su jednaki pohlepni, bezobzirni, glupi ignoranti. Sve nas je upropastio jednaki nacionalistički ološ. Bez razlike, oni koji su zemlju najviše voljeli i koji su za narod najviše učinili, najbolji sinovi i kćeri naših naroda, sve nas jednako podlo ucjenjuju.
Kad je u Sarajevu izašla priča da se umire od neispravnih medicinskih uređaja, režim i režimski mediji ljutito su odgovorili kako Klinički centar i njezinu ravnateljicu, snahu pokojnog oca nacije, napadaju oni koji ne vole Bosnu, koji su loši muslimani, koji ne klanjaju namaz i na ramazan ne poste, upravo kao što bi ovdje vlast rekla da su njezini kritičari četnici i komunisti koji mrze sve što je hrvatsko. Dirljivo je bilo gledati kako se na bosanskoj televiziji rodbina umrlih pacijenata trsila objasniti kako oni nisu protiv države, kako je njihov rahmetli babo, baš naprotiv, uvijek glasao za SDA, ali da kineski respiratori stvarno ne valjaju.
Zar to nije da vas ispuni malodušnost i beznađe? Netko vam svojom glupošću i pohlepom ubije oca ili majku i još traži da mu se ispričavate.
