- Nikola Radosavljević ne zaslužuje da bude živ. Ako je poludio, zašto nije udario u svoju glavu, već je ubio mog sina? I još osmoro... Zašto? Tako 13 godina poslije masakra u Jabukovcu svakoga dana to pitanje sebi postavlja Ljubinka Badejević, majka Branislava (31), koga je iz lovačke puške ubio Radosavljević.
Tog 27. jula 2007. godine Radosavljević je hicima iz lovačke puške ubio devetoro komšija i ranio dvoje u selu Jabukovac kraj Negotina. Monstrum je ubio Draginju (55) i njenog supruga Branislava Borongića (57), Dragana Đorđevića (22) i njegovog oca Veljka i baku Marinu, Branislava Badejevića (31), Srđana Badžikića (15), Jelicu Banković (37) i Aniku Čogić (62). Iste noći je uhapšen na lokalnom groblju. Na suđenju je oslobođen krivice uz mjeru “obaveznog čuvanja u ustanovi zatvorenog tipa”.
Ni do dan-danas nije ustanovljeno zašto je Radosavljević krenuo u krvavi pir, da li su je bio opsjednut time da je su na njega bačene čini, da je omađijan. Neuropsihijatri su utvrdili da jedan od najvećih masovnih ubica u istoriji Srbije pati od akutne paranoidne psihoze sa osjećajem ugroženosti i stalnim umišljajem kako neko hoće da mu naudi. Smešten je iza rešetaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu. To, međutim, nije nikakva ujteha porodicama žrtava jer njihovih voljenih nema, podsjeća Blic.
Ljubinki i njenom suprugu Milutin još je teže jer su jedini od porodica Nikolinih žrtava koji i dalje žive u Jabukovcu, i svaki dan gledaju mjesto na kome im je ubijen jedini sin. Najbliži srodnici ostalih ubijenih su ili mrtvi ili u Njemačkoj, gdje su roditelji Srđana Badžikića, koji je imao samo 15 godina kada ga je usmrtio Radosavljević.
- Ove godine u selu nema nikog. Zbog korone, porodice ne dolaze iz inostranstva, nema ko da im stavi cvijeće, upali svijeću. Ćerka i ja smo bile na groblju Banetu. Uvijek idemo dan pred slavu, a on je drugog dana ubijen. Pre svake godišnjice ga sanjam. Ove godine mi se pojavio u snu, gleda kuću. Rekla sam mu, u snu, da "nije tu", a sin mi je samo odgovorio "ja vas vidim". Probudila sam se u znoju - plačnim glasom priča Ljubinka.
Svesna je da sina ne može da joj vrati ništa, ali se trudi da koliko-toliko nastavi sa nekim životom, zbog kćerke i unuka. Radi kod jedne žene, pomaže joj, da bi pomogla i kćerkinoj porodici, koja je u Jabukovca, ali i da bi ona sama bila zaokupljena nečim.
- Imam samo njih. Da čovjek ima i desetoro dece, pa izgubi jedno, teško je da preboli. A kamoli kada ima samo dvoje. Nisam doživjela da mi se sin oženi, ima djecu. A znate li šta? Djeca onog zlikovca su nastavila život! Sin se oženio u Beču, dobio sina. Kćerka se udala, isto u Austriji, i tamo je neka šefica ovim našima iz Jabukovca što rade u Beču. Oni su nastavili život, neko je ostao za Nikolom. A njemu je tamo u bolnici, zatvoru, gdje li je već, dobro. Jede, pije, razgovara... potpuno mu je svejedno kada će da umre, jer ima koće ga naslijediti, potomke. A za mojim sinom nije ostalo ništa - kaže nesrećna žena.
Nada se da će doživjeti i to da čuje da je zlikovac, koji je ubio njenog sina i cijeloj porodici uništio život, mrtav.
