Kada je 1972. godine u bivšoj Jugoslaviji izbila epidemija velikih boginja (variola vera), beogradska virologinja dr. Ana Gligić našla se na čelu stručnog tima čiji je zadatak bilo izoliranje virusa. Radila je tada na Institutu za infektologiju i virusologiju "Torlak" i nije niti jednog trena dvojila treba li dvoje male djece i supruga ostaviti kući i staviti svoje znanje na raspolaganje zajednici.

U laboratoriju je radila sa živim virusima, a njen primarni zadatak bio je umrtviti ih. Svih osam uzoraka koje je dobila na analizu pokazalo se pozitivnim na variola veru, što je bio znak da se ne radi o slučajnosti nego se virus nezaustavljivo širi. Bilo je zahvaćeno područje od Prištine do Beograda i situacija je prijetila da se prelije na ostatak građana 21-milionske zajedničke države.

Bitka je počela 15. februara i dobivena je 1. maja. Svijet je odao priznanje jugoslavenskoj struci.

Dr. Gligić je u svojoj karijeri radila i s opasnijim virusima poput ebole i marburga, imala kontakte s nizom nobelovaca, pisala i predavala diljem svijeta. Danas joj je 86 godina, ali je još prilično aktivna u struci. Za "Slobodnu Dalmaciju" govorila je o koronavirusu, kako je nastao, šta uraditi, kad možemo očekivati pad epidemije.

Ovo je gore jer je nepoznato

Šta Vas je više prepalo – epidemija velikih boginja iz 1972. ili ovaj današnji koronavirus?

- Definitivno koronavirus. Onda smo znali čime se bavimo, poznavali mnogo osobina virusa, šta treba raditi, a to je hvatati kontakte i čim prije ih stavljati u karantenu. Danas ne znamo ni šta ni odakle. Neprijatelj totalno nepoznat i nevidljiv.

Šta je 1972. bio ključ za uspješno obuzdavanje epidemije?

- To je bilo brzo otkrivanje inicijalnog slučaja. Iako do toga nije došlo prebrzo, u komparaciji s današnjim stanjem to je odrađeno u roku koji je bio razuman. Za variolu smo znali i vrijeme inkubacije i još puno drugih detalja, dok za koronavirus ništa ne znamo.

Sve se trenutačno kod koronavirusa radi na temelju epidemiologije i kliničke slike, ali sam je virus prilična nepoznanica za sve istraživače svijeta. Nemamo odgovora kolika je virulencija, stvara li imunitet, nema seroloških podataka koliko štiti imunitet, može li se kao herpes virus zadržati u organizmu...

Postoji podatak da su se nakon otpuštanja iz bolnice u organizmu ozdravljenog pacijenta molekularno-biološkim metodama mogli naći ostaci virusa. Pitanje je može li se on, da tako kažem, nakon nekog vremena "povampiriti" kada izazove ponovne kontakte?! Ništa ne znamo. Zato je najbolji opis koronavirusa kao nevidljivog neprijatelja.

Šta Vas od svega kao osobu iz struke najviše zabrinjava?

- Zabrinjava me to što još nemamo podataka o ponašanju ovog virusa u njegovoj distribuciji i imunitetu. Za velike boginje mi smo to znali i bili smo spremni za dijagnostiku.

Ovdje kod koronavirusa ona nije toliko važna, već strategija da se ne pretvori u sezonsku bolest. Ja sam radila na prirodno-žarišnim infekcijama i njih možete istraživati, kao i poduzimati mjere za koje se dogovori na razini država i struka. Ako je virus iz prirode, kao što se ovdje tvrdi da su rezervoari u šišmišima, vi ne možete uništiti sve primjerke te vrste. Uradite li to, narušit ćete ekološku ravnotežu.

Inkubacija je strašno duga

Doveli ste u pitanje i inkubacijski period koronavirusa.

- Da. Uobičajilo se govoriti o 14 dana, ali ja sam pročitala izvještaje po kojima je u većini slučajeva to 25 dana. Ako 25 dana traje taj inkubacijski interval i može se virus širiti, to je tragično. Problem je što inkubacija u početku prikriva stvari, jer bolest počinje tek kao hunjavica, a u biti se širi virus.

Kada se na ovim našim područjima može očekivati vrhunac pandemije?

- Smatram da ćemo do 1. maja znati preciznije o čemu se radi. Stigla je pomoć, ali od svega je najvažnije da smo dobili testove. Zahvaljujući testiranju moći ćemo istraživati sam agens. Njega nećete moći istraživati tako da samo promatrate bolesnike. Ja sam čak uvjerena da je koronavirus jedna grupa virusa.

Zamislite jedno stablo i na njemu grane, pa mislim da imamo nekoliko različitih grančica istog virusa od kojih neke daju oštru kliničku sliku. 

Sve ovisi je li bilo intermedijalnih prenositelja. Kada sa šišmiša preskače vrstu i dolazi do čovjeka, tada je najopasniji. On prijenosom s čovjeka na čovjeka, tzv. pasažiranjem može slabiti...

To se sada sve ispituje i na odgovore ćemo nažalost morati pričekati. Može se čak dogoditi da, kao kod ebole, pasažiranjem s čovjeka na čovjeka virus ugasi sam sebe. 

Čovjek je za prirodno-žarišne infekcije slijepa ulica. Takav smo slučaj imali u epidemiji krimske-kongo hemoragijske groznice kod Tetova 1976. godine.

Žena je na njivi pokupila zaraženog krpelja, zarazila supruga, a kasnije sama iskrvarila i umrla. Zarazili su se i ostali članovi obitelji, ali u svakom prijelazu sve blaže.

Mi smo naknadno došli, izuzeli materijale, ustanovili o čemu je riječ i sve poslali u Moskvu. Odali su nam priznanje da smo prvi u svijetu izolirali ovu bolest.

Moglo bi sve splasnuti u maju

Kada ste spomenuli 1. maj, hoće li sve do tada broj zaraženih iz dana u dan neprestano rasti?

- To je moje predviđanje i ja nisam proročica Vanda, ali mi iskustvo govori da bi oko tog datuma sve ovo moglo jenjavati, kao i da doznamo neke odgovore. Pri tome ne mislim samo na ovo naše područje, već cijelu Evropu.

Hoće li se rat protiv korone moći dobiti bez cjepiva?

- Ovog puta možda hoće. Ali što ako ostane u prirodi, jer mu je izvor u šišmišima ili čak nekoj drugoj vrsti?! Onda ga se nećemo moći riješiti, kao ni gripe.

Pretvorit će se u sezonsku bolest, jer mi ne možemo uništiti njegove rezervate u prirodi. Ovo su prirodno-žarišne infekcije i to je ono što je opasno. One su najteže, ali i najatraktivnije za proučavanje. Uvijek isto ponavljam, one su vrlo teške za kontrolu. Jedna kiša, jedna oluja može sve poremetiti.

Koliko ih je teško kontrolirati, toliko ih je nemoguće iskorijeniti. Potvrdi li se da je rezervat u prirodi, imat ćemo sezonsku bolest, i to ne nužno svake godine.

Znači li to da se koronavirus i Covid-19 mogu vratiti u još jačem intenzitetu nego sada?

- Da, i to ako prođe kroz još neke divlje životinje u prirodi i dobije na virulenciji, svojoj jačini. Imate i još jednu stvar koju svi zanemaruju, a tu su promjene na genomu virusa.

Tu utječu svi moguće faktori vanjske sredine, počev od promjene klime pa dalje. Ovo silno zaprašivanje, nebrojeni konzervansi u hrani, sredstva za održavanje higijene..., svi oni utječu na virus. Akumulacija svih tih utjecaja dovodi i do promjena na genomu, na onom osnovnom nositelju.

Ako se akumulira više utjecaja od klime, temperature, vlažnosti, intermedijalnih prenositelja, malo-pomalo ojača i ta mutacija nikad ne ide na štetu organizma da sam sebe uništava, već na samoodržanje. Uvijek se dobivaju svojstva živog bića čelične volje, slikovito rečeno.

Šveđani nisu u pravu

Koja je država po vama poduzela najbolji set mjera u obuzdavanju koronavirusa? Je li to, primjerice, Švedska, čija djeca idu još u školu i fokusiraju se na zaštitu najstarijeg stanovništva ili pak kineski put, koji kao kod vas u Srbiji traži još više izolacija, testiranja ?

- Da sam nešto mogla sugerirati nadležnima, ja bih od prvog slučaja počela uzimati materijal i testirati što se događa u organizmu kroz praćenje krvnog seruma.

Tada bih mogla reći kod kojeg kontakta se stvara obrambeni mehanizam, koliko on dugo traje, koji mu je maksimum, kakav je odgovor u krvi kroz antitijela od dana inficiranja do najteže faze bolesti... To sada treba studirati i na potezu su virolozi.

Spomenuo sam Švedsku zbog raširenog mišljenja da koronavirus ne napada djecu?

- Ja to ne priznajem. Djeca imaju urođeni imunitet, plus što je njihov obrambeni sustav nenačet. Mi stariji imamo sto boljki, sto lijekova uzimamo. Sve to dovodi organizam do smanjene mogućnosti obrane.

Ja sam prije više godina na jednoj međunarodnoj konferenciji u Seoulu iznijela primjer velikog broja oboljele školske djece na ovom području od hemoragijske groznice, mišje groznice. Slušao je to i tadašnji predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, da bi me čak ukorio objašnjenjem da to nigdje u svjetskoj literaturi nije zabilježeno.

Rekla sam da ne znam zašto, ali da imam svoje objašnjenje za izneseno. U drugim zemljama ta se bolest javlja u proljeće i jesen, kada miševi idu u polja i kada su aktivni, odnosno kasnije, kada nastoje prići naseljima jer tamo ima više hrane.

Kod nas ovdje druga vrsta miševa prenosi bolest i vrhunac je maj - avgust, odnosno kada djecu pošaljemo bakama i djedovima na selo i ona počnu skupljati šumsko voće i biljke. Time sam mu otvorila oči i znate da je prihvatio činjenice.

Zato i sada mislim da nema šanse da djeca ne obolijevaju, ali je riječ u jakom imunološkom sustavu. Ako i dođe do infekcije, ona prođe asimptomno. Ipak, mogu prenositi virus i o tome treba voditi računa.