Uslijedili su stravični udarac, nesvjestica pa buđenje i pogled na ono što joj je ostalo od noge.

- Krvavo meso i kost koja je ispala iz nje. To je bilo sve - rekla je Martina koja radi kao medicinska sestra u Hrvatskoj vojsci, a smještaj joj je u Kninu. Sa svojim se timom u sanitetskom vozilu, 30. augusta vraćala s intervencije u Udbini. Na autocesti kod Zadra sudarili su se s kamionom.

- Vozač mi je rekao: “Bitno da smo živi. Nemoj uopšte gledati dole, budi sa mnom, sve će biti u redu.” Tada sam morala pogledati dolje. Vidjevši nogu, momentalno sam pala u stanje šoka - govori Martina. Zbog toga se ne sjeća gotovo ničega što je uslijedilo.

- Bila sam pri svijesti i rekli su mi da sam pričala s njima, no ne znam za to - govori nam.

Vozač s kojim je Martina bila u kombiju spasio joj je život.

- Svojim je leđima amortizere koji su izletjeli držao do dolaska Hitne da mi ne odrežu nogu do kraja - rekla je Martina. Dodala je i da je odmah procijenio da joj arterija nije u potpunosti stradala te da joj je samo lagano svezao nogu, što je po njoj bilo ključno da kasnije ne dođe do amputacije. Preuzela ju je zadarska Hitna. Dok su je stavljali na nosila, kost koja se i prije toga kotrljala po autu, sada je pala na cestu. Pokupili su je, ali bila je kontaminirana.

Noga joj spašena senzacionalnim zahvatom

- Prva sjećanja vraćaju mi se nakon buđenja u zadarskoj bolnici. Tada sam postala puno svjesnija situacije. Gledala sam u tu nogu i bilo mi je teško, ali još uvijek mi nije do kraja sve sjelo. Vidjela sam zaručnika i mirno mu rekla: “Ej, vode me u Zagreb na operaciju, hoćeš li molim te doći”. Rekao je da hoće i tako je bilo. Čekao me u Zagrebu, a mene su prebacili helikopterom - rekla je djevojka. Završila je u Klinici za traumatologiju KBC-a Sestre Milosrdnice. A tu je tek počeo pravi, senzacionalni zahvat.

- Došla je u dobrom općem stanju, a bedrena kost zajedno s koljenom donesena je u posebnoj vrećici. Ovakav slučaj ne postoji u literaturi. Zato sam odlučio nazvati nekoliko kolega iz brojnih europskih centara izvrsnosti da ih pitam za savjet. Imali su dobru ideju, ali ja je nisam poslušao. Savjetovali su mi fiksaciju čavlom kroz koljeno, ali ja onda bi joj noga trajno bila ukočena. Nisam to mogao učiniti tako mladoj curi. Znao sam da moram smisliti neki drug plan. I uspio sam - rekao je dr. Dinko Vidović, pročelnik zavoda za sportsku traumatologiju.

Odlučio se za rekonstrukciju. Ona je išla u nekoliko etapa. Prvo je morao dekontaminirati kost, a tu mu je pomogla banka tkiva. Kost su tamo bankirali dok se meko tkivo i lokalni status noge ne oporavi dovoljno da se može pristupiti operaciji. Potom je trebalo oživjeti kost jer ona je, kako kaže dr. Vidović, bila izvan cirkulacije, odnosno mrtva. Taj je problem riješio presatkom lisne kosti zajedno s odgovarajućim krvnim žilama iz druge Martinine druge noge. Treća etapa bila je fiksacija bedrene kosti, potkoljenice i patele, a tu im je pomogla upotreba implantanta. Na kraju su morali rekonstruirati ligamente koljena.

- Napravio sam plan i program u kojem sam detaljno odredio tko će što raditi. Prošli smo ga u glavi i na papiru barem sto puta. Znao sam da će sve završiti dobro. Operacija je na kraju trajala nešto više od 11 sati, a bilo nas je jako puno. Izdržali smo svi bez problema jer smo bili pod adrenalinom i nitko nije mislio na umor, samo na cilj - rekao je dr. Vidović te grli svoju pacijenticu Martinu, s kojom je , kaže, postao pravi prijatelj.  Jako je dobra, sve me sluša - otkrio je. 

Martina pritom ne skida zarazni osmijeh s lica. Međutim, nije uvijek takva. 

- Ja jesam borac jer sam i vojnikinja i završila sam tešku obuku koja mi je dala puno snage i ne mogu samo tako potonuti. Ali priznajem, znam imati teških dana. Tada se isplačem i onda budem dobro. Dosta mi je ove sobe i ležanja, htjela bih samo izaći i popiti kafu. Ništa drugo ne tražim - skromno će djevojka. 

Priznaje da trenutno još uvijek ima bolove koji nisu jako strašni te prima samo blage lijekove protiv bolova, ali u početku je, tvrdi, bol bila nezamisliva.

- Bilo je strašno i trebali su mi jaki lijekovi - rekla je. 

Dani joj prolaze u čitanju i posjetama porodice i prijatelja, kolega s posla i šefova te zaručnika.

- Svi su to dobro prihvatili. Prvo su naravno bili u šoku, ali nastojali su ne paničariti preda mnom. Ni ja nisam htjela pokazati pred njima koliko mi je teško. Sad smo svi već nekako pomireni sa situacijom jer je najgore iza nas - govori hrabra vojnikinja koja je jako vezana uz porodicu. Čim je sletjela helikopterom u Zagreb, kaže, dočekao ju je brat.

Nedavno je počela raditi prve korake uz pomoć hodalice. Otkrila je i da joj hodanje predstavlja posebno zadovoljstvo.

- Odmah živnem. Ja nikako nisam tip za ležanje, a pogotovo za kolica. Nakon nesreće, prva pomisao mi je bila: “Super, bitno je da kralježnica nije stradala, za drugo ću lako”. Jednostavno ne bih mogla biti u kolicima, svijet bi mi se srušio - priznaje Martina. 

Uz nju je cijelo vrijeme mama Marija Dir (57).

- Znate što, kako je moglo biti, ja sam zadovoljna. Bitno mi je da je živa. Hodat će ona opet, samo da se još malo oporavi - rekla je Marija. Martina je izbjegla rane postoperativne komplikacije kao što su krvarenje i infekcija. Ipak, još su neke komplikacije moguće, ali liječnici prate njeno stanje i tvrde da je prvih šest mjeseci nakon operacije ključno. Za sada su zadovoljni njenim oporavkom. Za dva tjedna, ako sve bude išlo po planu, trebala bi ići na oporavak u toplice. 

Martina se tome posebno raduje jer će, kaže, napokon moći popiti dugo željenu kavu.

- Nakon nesreće, promijenila sam neka razmišljanja. Najvažnija stvar je da više nikada neću ništa planirati. Živjet ću dan za danom i nastojati ga dobro iskoristiti. Onog sam kobnog dana sve bila isplanirala pa se ništa nije ostvarilo, već sam proživjela noćnu moru - objasnila je djevojka.

Povjerila nam je da je odrastajući uz dva starija brata, ova rođena Vukovarka koja se 1992. godine s roditeljima preselila u Pulu, oduvijek sanjala da će graditi karijeru ili u vojsci ili u policiji. Na kraju je nakon završene srednje medicinske škole, otišla na vojnu obuku te je bila vojnikinja dvije godine. Zadnjih godinu dana radi kao medicinska sestra.

- Ta je obuka bila stvarno teška. Ustajanje u 6 ujutro, naporne vježbe...Ali zato me to ojačalo i dalo mi snage sad kad mi je najteže. Preživjet ću ja to - priznaje Martina.