Ideja koju podržava Donald Tramp (Trump), a od koje se evropskim čelnicima diže kosa na glavi je inicijativa Baltik-Jadran-Crno more. Ovu političku platformu snažno podržava i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović radi jačeg privrednog povezivanja zemalja srednje i istočne Evrope. 

Ideja o spajanju ovih teritorija u jedinstvenu državu bilo je i prije, u različitim varijantama. Zapravo, jedna konkretna datira od prije tačno 100 godina, ali ona, za razliku od novije varijante, nije uključivala Mađarsku ni Austriju. 

Češki koridor ili Češko-jugoslavenski teritorijalni koridor prijedlog je koji se pojavio nakon Prvog svjetskog rata. Na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. savezničke sile sastale su se da bi postavile novi geopolitički poredak. Jedno od mogućih rješenja o novom izgledu Evrope prošlo je prilično neprimjetno, a njime se htjelo objediniti Kraljevinu SHS i Republiku Čehoslovačku.

Riječ je o tzv. Češkom ili Slavenskom koridoru kojim bi se povezale dvije tadašnje države u jedinstveni teritorij. Tim je koridorom trebalo razdvojiti gubitnike Austriju i Mađarsku, te omogućiti južnim i zapadnim Slavenima da dobiju izlazak na Jadransko more, kao i veliku luku na Dunavu. 

Rastežući se preko područja današnjeg Gradišća nakon završetka 1. svjetskog rata i pobjede Antante, koridor je trebao zauvijek razdvojiti ratne gubitnike Austriju i Mađarsku, a omogućiti spajanje južnih i zapadnih Slavena. Česi su o tome razmišljali još od 1916. godine i imali su konkretne ideje kako bi se uredila novostvorena država. 

Konfederacija bi se zvala Slavija, a Aleksandar Karađorđević bi u tom slučaju preuzeo i češku kraljevsku krunu. Idejni začetnici ovog geopolitičkog projekta bili su češki političari Tomaš Masarik (Masaryk) i njegov najbliži saradnik, diplomata, liberal Edvard Beneš (Benes).

U prijedlogu je zamišljeno da se Čehoslovačka i Kraljevina SHS povežu koridorom dugačkim oko 200 i širokim oko 80 kilometara, koji bi pratio liniju austrijsko-mađarske granice i presijecao vertikalno ove dvije zemlje, a zvao bi se Transdanubija. Tako bi Bratislava postala velika dunavska luka kojom bi se dodatno izolirala Mađarska. 

Osim toga, na toj Konferenciji mnogi državnici tad su vjerovali da je širenje teritorija ujedno rješenje za sve političke i ekonomske probleme, kao i da su zemlje koje nemaju izlazak na more, osuđene na propast. Ovom idejom bavio se i Ante Trumbić, prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS i njen drugi predstavnik po važnosti na mirovnoj konferenciji u Parizu, ali predstavnici južnoslavenskih naroda iz Jugoslavenskog odbora, nisu pokazali za ovu ideju nikakav interes.

Trumbić je smatrao da je koridor dobar zbog prometne povezanosti, te osnivanja trostrukog saveza Južnih Slavena, Čehoslovaka i Poljaka, čime bi na važnosti dobile i luke Rijeka i Trst. Smatrao je da ova ideja ima mane jer bi je bilo teško braniti u slučaju vojnog napada, kao i stalnog političkog pritiska Austrijanaca i Mađara. Česi su bili uvjereni da će dobiti za ovu ideju podršku Francuza.

Francuski ekspertni tim sastavljen od Žulia Kambona (Jules Cambon) i Žulia Larošea (Jules Laroche) smatrali su ovakav prijedlog opravdanim tim više jer su htjeli stvoriti jači antinjemački blok, ali Italijani nisu bili oduševljeni jačanjem slavenskih država, a Englezi su bili za status kvo. Centralna teritorijalna komisija 25. marta 1919. prihvatila je zaključke tima ovih "nezavisnih" stručnjaka i tako je propala ideja Slavenskog ili Češkog koridora.