Damir Emrić, baletan porijeklom iz Bosne i Hercegovine, sa sobom nosi neobičnu životnu priču. Rođen je u Čapljini, a odrastao u hercegovačkom biseru Počitelju. Zbog ratnih okolnosti s roditeljima se preselio u Berlin, a potom osvojio Ameriku, i to na vrhovima prstiju.
Poslije američkog sna ovaj talentirani umjetnik angažiran je u trupi „Royal Danish Ballet“ u Kopenhagenu te se tako vratio u Evropu, gdje je nastavio živjeti svoju baletsku bajku.
Trenutno živite u Kopenhagenu, gdje ste angažirani već godinu, kako se ponovo osjećate u Evropi?
- Prije nekoliko dana završio sam svoju 23. predstavu. Kopenhagen je, u odnosu na Ameriku, dosta hladniji, ali sam se brzo navikao. Osjećam se dobro, stvorio sam širok krug prijatelja.
Kakve uspomene Vas vežu za domovinu?
- Rodio sam se u Čapljini, a živio u Počitelju. Moje uspomene na ova dva grada mogao bih podijeliti na lijepe i neprijatne. Razlog ovome je rat, a ja ga se dobro sjećam. Dolaskom u Berlin 1993. kao šestogodišnji dječak sa mnom su došle, naravno, i moje uspomene na ono što sam volio, a morao da napustim. U Njemačkoj počinje nešto novo. Nakon pet godina provedenih u Berlinu kao ratne izbjeglice, roditelji su odlučili da idemo za Ameriku.
Kako ste zavoljeli ples?
- Moj otac je mlađeg brata i mene upisao na džudo sekciju u jednom sportskom centru, a prostorija do naše bila je za balet. Išao sam redovno na džudo, ali me uvijek privlačila ta druga prostorija. Učiteljica baleta me je primijetila i počela razgovor o tome kako je uočila moje interesiranje za balet. Sljedeći put sam uz moju muziku počeo da plešem spontano, prateći moj osjećaj te muzike. Od tog dana nisam prestajao da plešem.
Fizička spremnost
Koliko balet iziskuje čovjekovog napora?
- Balet je izuzetno naporan. Iziskuje fizičku spremnost, osjećaj za muziku, pokret i fleksibilnost. Prirodna građa svakog plesača je veoma bitna, ne samo ljubav i želja. U plesu je bitno konstantno održavati kondiciju, fleksibilnost, slušati muziku, jednostavno rečeno, živjeti s tim.
Planirate li u budućnosti s Vašim ansamblom doći i nastupiti u našoj zemlji?
- Mnogo bih želio plesati u Sarajevskom pozorištu sa svojom koreografijom i užim krugom mojih prijatelja plesača, ko zna, možda se i to desi.
Pokret bez govora
- Časovi glume na baletu su mnogo drugačiji nego na akademijama za glumu, jer plesači sve dočaravaju pokretom bez govora. Kad imam ulogu gdje treba da se glumi, ne predstavlja mi nikakvu poteškoću. Naprotiv, uživam u tome. Baletski plesač treba biti kompletan da bi mogao prihvatiti ulogu koja mu se nudi – kaže Emrić.
