Saša Džino jedan je od rijetkih bh. horor pisaca. Ovaj tridesetogodišnji Sarajlija iza sebe ima već tri knjige - dvije zbirke priča „Mrtvačke mrlje“ i „Srce od plastike“ te roman „Šejtanov goblen“.
U razgovoru za „Avaz“ Saša dijeli svoje stavove o „ozbiljnoj“ književnosti i priča o narednim projektima.
Sajmovi u padu
Horor kao žanr nije tipičan u bh. književnosti. Kakva su Vaša iskustva?
- Interes za horor je bio i uvijek će biti prisutan, kako u jednom selu u formi usmenih priča tako i u metropolama u vidu knjiga i filmova. Strah je nešto što je u čovjeku od zore njegovog postojanja, a horor je jedan od njegovih sofisticiranih načina da u tami pronađe ljepotu.
Odlučili ste se za prilično riskantan potez - samostalno objaviti svoje knjige. Vidite li budućnost u neovisnom izdavanju knjiga ili je u regiji ipak bolje naći izdavača?
- Samostalno objaviti knjigu je nužno zlo. Radujem se danu kada ću prestati biti trgovac i kada ću se baviti samo pisanjem.
Ove godine izlažete svoje knjige i na Zimskom salonu knjige. Koliko ljudi dolazi na Vaš štand?
- Mnogi ljudi mi prilaze. Većina se zgražava nad knjigama, grče im se lica, mada postoji i veliki broj onih koji izdvoje novac za ovakvo nešto. Sajmovi su u posljednjih nekoliko godina u padu, ali mi se čini kao da je ovo neko zatišje pred buru. U dogledno vrijeme očekujem da će nastupiti period prave renesanse.
Neoprostiv grijeh
Jeste li se susreli s kritikama da ne pišete „ozbiljnu“ književnost?
- Knjiga može napraviti samo jedan neoprostivi grijeh, a to je da bude dosadna. Etiketa ozbiljne književnosti ima prizvuk dosadnog pa se trudim da ovo moje bude što neozbiljnije u tom kontekstu. Društveno angažiranu književnost izbjegavam i kao čitalac.
Šta više volite pisati - romane ili pripovijetke?
- Roman mi je trenutno mnogo draži. Prelazak s kratke priče na roman je slično kao kada dijete svoju kutiju za kocke obogati kockama novih oblika i veličina. Univerzum stvaranja se proširio i kada pogledaš iza brijega, čini se da mu kraja nema.
