Internacionalni teatarski festival MESS bit će održan od 29. septembra do 6. oktobra i ponudit će 16 predstava iz cijelog svijeta, dok će selekcija bh. predstava, od 17 prijavljenih, biti objavljena u junu.
Kako je to bilo i prethodnih godina, 58. izdanje po redu obilježit će gostovanja vrsnih autora i glumaca svjetske teatarske scene, a Festival će, kao i uvijek, otvarati brojna pitanja o smislu i okolnostima savremene civilizacije.
Dino Mustafić (49), sjajni reditelj i program-menadžer MESS-a, za „Dnevni avaz“ je otvoreno govorio o tome u kakvom su danas položaju pozorišta, šta novo priprema, a razgovarati s Mustafićem, a ne pitati ga da prokomentira društvenu situaciju, skoro je pa nemoguće.
Društveni plan
- Niti jedno novo pozorište nije sagrađeno više od pola stoljeća. Na rubu bijede, s oskudnom produkcijom, gdje je skoro postao kuriozitet vidjeti ansambl predstavu s raskošnim dekorom i kostimom. Danas studenti glume, dramaturgije, režije vrlo brzo uviđaju da njihova budućnost neće ovisiti o njihovom talentu i radu, već o sposobnosti snalaženja u životu, nekoj "partijskoj ili rođačkoj šteli'', darvinističkom čekanju da neki stariji kolega umre ili ode u mirovinu. U našem se poslu pojedinac s darom sve više osjeća usamljen, napušten i progonjen, jer darovitost postaje prokletstvo, mana, ako nije sposoban osigurati nekoga da "pogura" zaposlenje ili angažman.
S druge strane, u našim institucionalnim produkcijama sve je manje onih najboljih, značajnih umjetničkih individualnosti, uglavnom ne igraju ili su "suptilno" protjerani sa scena pod izgovorom da su skupi i prgavi ljudi, što je etabliralo one koji ne prepoznaju darovitost i sve bacaju na društveni plan međuljudskih odnosa i političke podobnosti - govori nam Mustafić.
Šta biste Vi izdvojili kao posebnu draž ovogodišnjeg MESS-a?
- MESS će se potruditi da svojim programima, uprkos socijalnoj, političkoj i drugoj atmosferi koja mu je najviše do sada išla nauštrb, i dalje oblikuje domaću scenu i autore. MESS će otvoriti njemačka predstava "Otvoreni za sve" rediteljke Konstance Makras (Constanze Macras), koja govori o današnjem položaju velike svjetske manjine Roma.
Posebno bih izdvojio komade "Ono što nedostaje" rediteljke Selme Spahić u izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih, "Cezary polazi u rat" u režiji Cezarija Tomaševskog (Cezary Tomaszewski) iz Poljske, "Ti nisi onaj koji će živjeti dugo", za koji koncept i koreografiju potpisuju Jozef Fruček (Josef Frucek) i Linda Kapetanea iz Republike Češke...
Mikrosvijet glumca
Kažete da ste na putu za Skoplje, gdje ćete režirati „Dantonovu smrt“.
- Zanimat će me etička i historijska matrica koja oslikava sve društvene promjene koje nastaju nasilnim putem, a ne kroz neoliberalni model parlamentarne demokracije, zašto revolucija više nije moguća u 21. stoljeću!
Hoćete li pokušati napraviti paralelu između Žorža Dantona (Georges), revolucionarnog vođe, i današnjih vođa?
- Sigurno da će postojati mnoge paralele s našom stvarnošću koju ćemo moći prepoznavati.
Režirate u nekoliko pozorišta u regiji. Je li teško napraviti prijelaz iz jednog ansambla u drugi?
- Vežem se za umjetnike, prepoznajemo se po energiji, senzibilitetu, tako da mi ti prelasci čine radost otkrivanja novih mikrosvjetova glumaca s kojima radim na različitim jezicima i u različitim sredinama.
Je li se desilo nekad da ste režirali komad koji nije postigao željene reakcije?
- Naravno, vrlo sam kritičan prema svom radu, sumnja je ono što me pokreće, najviše sam naučio iz svojih pogrešaka, zato su mi važni dani nakon završenog procesa da bih mogao iz rediteljske autorefleksije izvući važne pouke.
Poznati ste kritičar društva. Imate li neku novu definiciju za trenutno stanje?
- Mi, nažalost, živimo jedno izigravanje demokratije, jednu vrstu travestije te demokratije u kojima smo nekadašnji kolektivitet kroz Savez komunista zamijenili zapravo onim, kako su to kritičari s pravom nazivali, jednoumljem s partijskim višeumljem. Nadam se da još ima vremena da, uz pritisak javnosti, opozicija ponudi onaj alternativni model koji nam je tako prijeko potreban. Mi smo zasićeni mržnjom, etničkom distancom, radikalnom, socijalnom i moralnom bijedom s kojom se suočavamo i zaista nam trebaju nove politike ili čak i novi ljudi.
Čime biste se bavili da Vam režija nije u krvi?
- Bojim se da bih bio malokrvan.
Veliki autori i znamenite kompanije
- MESS se bori da očuva visoke kriterije i standarde na koje je navikao svoju vjernu publiku. Iako je budžet radikalno umanjen s federalnog nivoa u posljednjih pet godina, nevjerovatnih 74 posto, zahvaljujući našim međunarodnim kontaktima, selektorskoj mreži, imamo izgrađen respekt pa smo i dalje u prilici da imamo velike autore i znamenite kompanije. Neće to moći trajati vječno, sve je teže izaći nakraj s etnokulturnim modelom koji se favorizira s federalnog i državnog nivoa - kaže Mustafić.
Porodica je kičma mog rada
- A što se tiče mog privatnog života, sretan sam jer imam obitelj koja podržava moj umjetnički i javni angažman, pa mi je to kičma mog umjetničkog karaktera, za koji mi čini da ga nisam sam birao, već je došao kao fatum - ističe reditelj.
