Glumica Tanja Bošković (64) iza sebe ima impresivnu karijeru, a iako je u penziji, radi punom parom. Nakon što je krajem prošle godine u Ateljeu 212 premijerno izveden komad “Moja ti”, popularna glumica stalno je na točkovima i rado je viđen gost na pozorišnim scenama širom regiona.

Poznata po britkom jeziku, Bošković nije štedjela riječi ni u intervjuu koji je dala za “Dnevni avaz”. Razgovarali smo o ulogama, stanju u kulturi i društvu, a ovom prilikom dotaknuli smo se i estetskih zahvata...

Moja ti

- Veoma sam zadovoljna reakcijom publike na predstavu “Moja ti”. Što se tiče gostovanja, ne znam gdje ćemo sve biti, jer to ne zavisi od mene. Poznato mi je da idemo u Rijeku, a bili smo u Zagrebu, onda u aprilu slijedi Beč. Svakako bih voljela da dođemo i u Sarajevo - kaže glumica u telefonskom razgovoru iz Beograda.

Kažete da mnogo gostujete, a umorite li se?

- Iskreno da vam kažem, umorila sam se. Opet, to je normalno. Osim “Moja ti”, igram i u “Primadonama” i drugim komadima. Počinjem da se plašim i za svoje zdravlje, jer mnogo igram, a ne treba pretjerivati. Desilo mi se da igram 22 predstave mjesečno, a to je zaista mnogo.

Iako ste u penziji, imate mnogo posla.

- To je istina. Moram biti iskrena i reći da se bojim da mladi ne dobivaju dovoljno prilika da igraju zato što su previše zaposlili nas, koji smo u penziji. Radi se upravo o tome da oni koji bi morali da se brinu o mladima, to ne čine. Oni ih, jednostavno, upotrebljavaju, što me veoma ljuti u posljednje vrijeme. Između ostalog, imam kćerku koja je, također, glumica i koja je u punoj snazi, a zapravo rijetko dobiva prave mogućnosti. Znate, ovdje se radi o tome da se više ne prave ansambli i sada je sve ad hoc i kako kome padne na pamet. Puhnu u jedra mladim ljudima, često ih polome, a onda ih bace. Oni koji se strastveno bave pozorištem, nažalost, ne dobivaju šanse.

Da li se Vaše zanimanje zadržava samo na pozorištu ili...?

- Samo me zanima pozorište i umjetnost. Idem na koncerte, izložbe, gledam, slušam i čitam i ništa me ne zanima što ima veze s dnevnošću. Sve je to zaludno i nepotrebno. Znate kako je divno biti u ovim godinama, a ne čuti dobro, prosto imam pravo da ne čujem i ne vidim, a to je tajna moje životne radosti.

Snaga i mudrost

Iza Vas je više od 40 godina karijere.

- Moram priznati da sam teško podnijela i vlastitu mladost, jer je veliki nesklad između snage i mudrosti. U mladosti nemate mnogo mudrosti, imala sam od koga da učim, ali sam mnogo više buntovala nego što sam se bavila učenjem. Imala sam sreću da diplomiram u klasi profesora Predraga Bajčetića, u kojoj je, između ostalih, bio i Miralem Zupčević. Njega sam zapamtila kao mudrog kolegu, koji je znao da kaže divne stvari. Bio je stariji od nas za nijansu, ali je imao dosta više životnog iskustva, ali i umjetničkog. Onda, tu su bile Gorica Popović, Rada Živković, Jelica Svetenović, Tanja Cvetković, Azra Čengić... Velika klasa smo bili. Osim što smo imali obavezu da učimo kroz studij, imali smo dužnost i da učimo o životu i pozorištu, po čemu se današnje i nekadašnje studiranje razlikuje.

Vaš posao je povezan sa putovanjima.

- Volim da odem u neki drugi grad, koji je nepoznat, i volim boraviti u zemlji čiji jezik ne znam. Tad se, zapravo, pokaže ko sam ja i kako djelujem na ljude. Ako me obasipaju osmijehom, znači da sam pobijedila, a ako sam uplašena, ljudi osjećaju strah i sklanjaju pogled od mene. Zato mislim da je veoma važno putovati i životno se radovati, jer ne možemo stalno biti u svom selu.

Bol i strah

Na kojem je mjestu danas ljudskost?

- Ako malo dublje pogledate u ljude, ljudskosti ima mnogo. Ima je u nježnosti, saputništvu, ima je u svemu u čemu je bila i ranije. Negdje su nas stigle tekovine zapadne civilizacije, koja se nije dobro primila u naš gorštački narod. Onda smo izgubili nježnost, osjetljivost, delikatnost i to mi je nekad žao. No, čim malo zagrebete, malo više date od sebe, pružite ruke, otvorite vrata svoga srca čak i za nekoga koga ne poznajete, ljudskost dolazi do izražaja.

Najviše se za sebe čini onda kad dajete. No, mi danas samo stičemo i želimo da sve više imamo, a to nije tekovina nekog civilizacijskog trenutka u kojem sam ja odrasla.

Vi ste se i u ulogama koje ste igrali mnogo davali. Kako danas gledate na njih?

- Kako kad, nekad sam se davala i bile su to dobre uloge, a nekad su, bogami, bile i promašaji. Takav je život i ne bi valjalo da je sve bilo fantastično, jer bi to bila i jedna bezvezarija. Imam mnogo promašenih uloga u karijeri, mnogo više nego što ima onih dobrih. Hvala Bogu da je tako, jer kad na početku dobijete po njušci, ne možete se umisliti da ste nešto važno. Ako se to desi, čovjek se uzoholi i postane odmah budala.

Bojite li se starosti?

- Zašto bih se bojala, sve je u Božijim rukama i čemu, onda, briga? Svaka bora koju sam dobila i zaradila sam je, i ovaj teror mladosti koji nam nameću, da babe moraju da izgledaju kao djevojke, nije dobar, jer ne moraju. Nikakvi botoksi, implantati, mezoterapije... nema potrebe za tim. Moja preporuka je da se svakog jutra umijemo, lijepo namažemo svoje lice, bilo čime, samo da ga nahranimo, a onda misli i osjećaji.

Znači, protiv ste plastičnih zahvata?

- Ranije se znalo, odete u neku porodicu i prvo pogledate babe i dede i onda kažete: “To je zdrava porodica”, i tako se birala mlada ili mladoženja. A ovo sad, plastične operacije, stvarno ne znate koga ćete roditi i to je katastrofa sa moje tačke gledišta. Nemam ništa protiv, neka svako radi šta god hoće, jer sebi to radi, ali ne sviđa mi se.

Dugo sam mislila da je moj život velika bruka

- Nemam nikakav problem sa slavom. Dugo sam mislila da je moj život velika bruka, a onda sam srela nekoliko ljudi potpuno nepoznatih, na ulicama, koji su mi rekli kako sam ih utješila ili život spasila nekom svojom rečenicom ili gestom... Onda sam pomislila, hvala Bogu da moj život ima nekog smisla, jer sam bar nešto dobro učinila. Mogla sam da budem mnogo gora i da nijedno dobro djelo iza sebe ne ostavim, ali ovako, gledam ovu moju djecu i zaključim da su dobri, jer čine dobra djela – pojašnjava Bošković.  

Vječita sobarica

- Volim kućne poslove i voljela bih da se sad neki stan renovira pa da imam posla. Volim čistiti, kao i građevinu, skoro svaki fizički rad odgovara mi. Često odem kod sestre pa nas dvije zajedno čistimo, mi smo one domaćice koje okreću veš-mašinu da joj operu pod pa da bude sto posto čista. Jednom prilikom, profesor glume mi je rekao: “Ja sam mislio da ste vi vječita sobarica.” Ddobra sam i kuharica i uživam u tome – kaže glumica.

Tata, ne psuj...

- Tata ima 88 godina, a mama 86 i osjećaju se dobro. Tata je bio bolestan, a sad se oporavlja. Sve su to bile velike muke, ipak prebrodi se, sve bude i prođe. On nekada opsuje starost, a ja mu na to kažem: “Nemoj, tata, odoše ljudi koji starost nisu doživjeli, kao brojne moje kolege. Onda kukamo svi za njima, ali vratiti ih ne možemo.”