Čekamo još jedan izvještaj Evropske komisije o napretku BiH na putu prema Evropskoj uniji. Tačnije, paket o proširenju čiji su ključni dio izvještaji s ocjenama o napretku u reformama svake od zemalja koje su na putu prema članstvu u EU.

Samo, nisam sigurna šta tačno čekamo, odnosno šta očekujemo da ćemo pročitati u njemu? Koju ocjenu mislite da ćemo dobiti?

Ne, zaista, nije retoričko pitanje. Ako iko očekuje da ćemo dobiti pohvale za (ne)učinkovitost, debelo se vara.

A i mi, vala, malo hoćemo, malo, haman, nećemo u Evropsku uniju. Znaš, odgovara nam njihov standard života, više plaće, otvorenije tržište, lakše kretanje i druge pogodnosti. Ali da nam, eto, to omoguće jer smo srce Evrope, pa to zaslužujemo da prstom ne mrdnemo.

A, ne, mrdali su ovi na vlasti prstima, pretežno kažiprstima i prijetećim tonovima jedni drugima. Jedni svjesno koče daljnji napredak (jer je nesporno da smo ga napravili, a onda je, nakon zelenog svjetla Vijeća Evrope za otvaranje pristupnih pregovora s EU, entuzijazam naglo pao i sve je stalo), drugi okrivljuju ove prve, a treći, oni koji najbolje uvijek i prolaze, sjede skrštenih ruku i čekaju razvoj situacije.

Očekujemo izvještaj u kojem se cijeloj Evropi, po ko zna koji put, prostire prljav veš naše drage BiH, stalno opiranje RS i njenih rukovodilaca, neprovođenje mjera sankcija Rusije zbog napada na Ukrajinu, napeti politički odnosi, kako među političarima u BiH tako i s onima u susjednoj Srbiji, posebno nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Ujedinjenih nacija...

To što ne provodimo ključne reforme kako bismo jednog dana eventualno postali članica EU, slabo ko i spominje. A i ne vrijedi, jer čini se da konkretnog rješenja nema. Jednima uvijek smetaju oni drugi, nekad i treći, drugima se uvijek spočitava da su prodali nešto nekome, trećima da su izdajnici države... Nikad kraja.

Još jedna godina će proći, a mi nismo dobili datum za početak pregovora s EU. Vrijeme curi i nikoga ne čeka.