Vijest da će legendarni Sergej Barbarez sjesti na klupu fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine odjeknula je kao grom iz vedra neba. 

Kao što je i očekivano, masa je to sa zadovoljstvom dočekala. A ko i ne bi? Ovaj osjećaj je sličan onome kad se majci vrati njeno dijete s dugog puta. Samo što se ovo dijete nije javljalo, osim pokojom kratkom porukom, od dvije-tri riječi, čisto da znamo da je dobro i zdravo.

Barbarez se od odlaska u zasluženu igračku penziju pojavljivao na trenutke, pa nestajao opet, ali, kada bi se po kuloarima pričalo o novom selektoru, vazda bi njegovo ime, tu negdje iza ćoška, „izvirivalo“. Sada san postaje java.

Neki su ga nazivali pokerašem, izdajicom domovine, trenerom koji to nije, šta sve ne, kako bi nipodaštavali njegov značaj za našu reprezentaciju, ali i čitavu zemlju. Barem onom dijelu koji navija za BiH.

Došao je Barbarez kad je najviše trebalo, milion puta dosad. Evo, milion i prvi put, stigao je. Sad, kad ima odriješene ruke, može se zadati na posao i uraditi nešto veliko.

Znam da bih ja volio da mu to uspije…