Našminkani, dotjerani, fotošopirani, uzbuđeni, usplahireni, već pomalo i umorni, ali uporni, hiljade kandidata političkih partija s postera, bilborda, društvenih mreža, TV ekrana smješkaju se biračima u novom pokušaju da 2. oktobra pored vlastitog i imena svoje stranke dobiju ono magično "X".
Med i mlijeko, plaće i penzije, fabrike i radna mjesta, jaku državu, našu, jedinstvenu, teritorijalno reorganiziranu, demokratsku, srpsku, građansku, za sve komotnu, obećavaju. Tu i tamo, pišu se i stihovi u desetercu predsjedniku, jer bez njega, bez njih, ostadosmo bez države, bez entiteta koji nam je država, bez onog trećeg kojeg nema, a "s nama će ga biti".
U rijetkim danima kad uglancane političke cipelice hode blatom zaboravljenih bosanskih sela pljušte obećanja o asfaltima i vodovodima, plastenicima i fabrikama... Dok se vrte ražnjevi i cvrče roštilji, nude se rješenja problema koji decenijama pritišću običnog čovjeka.
A on, običan čovjek, sada je, i samo sada, u ulozi poslodavca što pažljivo i do u detalje treba propitati kandidata za radno mjesto u naredne četiri godine na koje ih baš mnogo aplicira. Pa posebno u obzir uzeti molbe onih koji su već imali šansu, a zabušavali su. Ne samo da nisu radili već su i plaću za nerad uzimali, pa dok smo grcali pod svakom krizom, a nijedna nas nije promašila, uvjeravali su nas da nam je sve bolje.
Poplave su nas uništavale jer nismo imali obaloutvrde, požari harali jer nemamo kanadere, pandemija nas kosila jer smo kasnili s nabavkom vakcina, a inflacija bi da nas dokusuri jer političari borbu posmatraju s tribina, a od milijarde im se teže rastati nego od najrođenijih.
Zato građanin, koji je sada i samo sada u situaciji da odlučuje, ima odgovoran zadatak. Da ostane imun na osmijehe, obećanja i ucjene, najave krupnih političkih promjena onih koji ih godinama najavljuju, te da odluku donese na osnovu vlastite savjesti, sjećanja, iskustava i stanja u frižideru.