U državi koja ni tri decenije poslije nema evidenciju protjeranih koji danas žive od Sidneja do Otave, koja nema ni bazu podataka građana koje su egzistencijalni problemi, nepravda i besperspektivnost otjerali nakon rata, tačan broj stanovnika bez kojih smo zauvijek ostali možemo samo procjenjivati.
Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH, u posljednjih osam godina BiH je napustilo oko pola miliona ljudi. Demografi procjenjuju da je BiH od 1991. do danas izgubila više od 1,3 miliona stanovnika. I bez zvaničnih podataka iz neke od državnih institucija jasno je da ova zemlja postepeno klizi u rang onih koje, zbog rata, siromaštva ili totalitarizma i represije, imaju brojniju dijasporu od domicilnog stanovništva.
Upozorenja da građani ove zemlje ne odlaze, već bježe, da ne govorimo o odlasku, već egzodusu, da doživljavamo demografsku katastrofu, da nam već nedostaje radne snage i da je vrlo upitno ko će sutra puniti penzione i zdravstvene fondove, do sada su nailazila na muk. Vlasti očigledno nemaju rješenja, ali ni želje da čuju i primijene ona koja im eksperti iz ove oblasti nude na tanjiru.
A tri milijarde KM, koliko bh. dijaspora godišnje šalje u domovinu, itekako popravljaju sumornu sliku socijalnog beznađa. Zato nema reakcija ni na najavu da će Njemačka, zemlja u koju se Bosanci najviše iseljavaju, olakšati režim ulaska u državu, što će izazvati novi val iseljavanja. Za to vrijeme bh. političari zaokupljeni su prebrojavanjem, ponavljanjem sto puta izrečenih predizbornih obećanja, teritorijalnom reorganizacijom, otcjepljenjima, sve do dana kad će ovu zemlju naseliti neko ko će znati da uživa u njenoj ljepoti.
