U domovima širom Bosne i Hercegovine u nedjelju navečer se plakalo. Ali ovog puta od sreće zbog spektakularne pobjede košarkaške reprezentacije naše zemlje nad Slovenijom, koja je aktuelni prvak Evrope.

I srce nam je bilo kao planina i bili smo ponosni, jer mi smo iz te zemlje o kojoj je, zahvaljujući košarkaškim junacima, te večeri brujala cijela Evropa. I kako je lijepo bilo biti iz zemlje pobjednika, iz zemlje velemajstora i boraca. Da, da...

I zašto onda pristajemo na ono što nam serviraju političke i nacionalističke elite – da budemo iz zemlje iz koje ljudi bježe ne osvrćući se, iz zemlje korupcije, lažnih diploma, iz najsiromašnije zemlje Evrope, zemlje u kojoj nas zavađaju da bi lakše podijelili plijen, zemlje u kojoj u 21. stoljeću egzistiraju dvije škole pod jednim krovom, iz zemlje koja ne da novac našim sportistima…?

Da, mi na sve to pristajemo! Šutke odobravamo, na sve to gledamo kao da se dešava hiljadama kilometara daleko od nas, kao da svi zajedno nismo na rubu ponora.

A tako nam malo za sreću treba. Dok se Kelnom orilo "Bosnom behar probeharao", Izborni zakon, političari, njihova prepucavanja, sve je palo ne u drugi, nego u peti plan. Bili smo opet oni Bosanci i Hercegovci kao prije nego što su nas ovi na vlasti ubili u pojam i od nas napravili najjadnije ljude u Evropi. A Musa, Nurkić i drugovi su pokazali da mi to ipak nismo.

Želimo li biti iz zemlje pobjednika – Muse, Nurkića i drugova, ili iz najjadnije zemlje u Evropi? Do nas je.