Odbrojavanje do podizanja zavjese na 28. Sarajevo Film Festivalu je krenulo. Dvanaestog avgusta počinje filmski praznik, koji za bh. prijestonicu znači mnogo više od samog festivala. U tih desetak dana sve se trzne iz depresije i letargije, grad živi 24 sata, i svima je dobro i lijepo.
Sarajlije su ljubazne i susretljive, turisti se osjećaju dobro, zvijezde paradiraju ulicama...
Tih dana bh. prijestonica obično dobro i hajruje. Ali, po onoj „znaš ti nas...“, mi pokažemo da možemo i onda samo stanemo.
Zašto? Zašto se dvadeset i kusur godina sami sebi divimo kako je sve dobro i kako nam je lijepo u vrijeme SFF-a i onda, prije nego što posljednji gost odleti sa Sarajevskog aerodroma, kao što puž uvuče glavu u svoju kućicu, tako se i mi učahurimo u svoju letargiju, bezvoljnost i nemar...
Nije ovo priča o Festivalu - već o nama, o ljudima koji ne znaju ili ne žele da iskoriste pružene šanse, o ljudima koji, iz Bog zna kojeg razloga, pokažu da mogu, pa onda stanu, ili neće, ili šta već.
U gradu se već osjeti predfestivalska atmosfera, krenule su svirke pod otvorenim nebom, ulice su pune turista, zabava je na svakom uglu. A najbolje tek dolazi. I to najbolje traje tek desetak dana...
Mogu li se ljudi ovog puta trznuti i, kad su grad i cijela zemlja u neviđenom blatu, ustati, stresti to isto blato sa sebe i, kao super junaci s filmskog ekrana, krenuti u bolju budućnost? Dešavaju li se čuda ipak?