Može li čovjek uopće zamisliti strahote i golgote kroz koje su prošli građani Prijedora od 1992. godine ako nije bio dio tog horora? Nositi bijelu traku oko ruke kako bi svojim potencijalnim ubicama i dželatima dao do znanja da „nisi njihov“ i samo brojao minute i sate koji prolaze nadajući se da ćeš dočekati sutra...

Znate li koliko njih nije dočekalo to sutra? 3.176. A od toga 102 djece.

Objašnjenja nema, osim onog da su se zvali, molili se i klanjali Bogu drugačije.

Izvinite, ali nedovoljno. Nedovoljno za sve patnje, muke, boli.

I godinama, decenijama kasnije slični onima koji su tokom agresije na BiH odlučili da drugi nisu dovoljno dobri nalaze razne načine za provokaciju.

Posljednja u nizu jeste zahtjev za skupom u Prijedoru 31. maja, na isti dan kada se obilježava Dan bijelih traka, kako bi, zamislite, proslavili rođendane vlasnika Pink televizije Željka Mitrovića i premijera Mađarske Viktora Orbana, koji ionako zagovara skoro sve što je protiv naše države.

Ne naroda u njoj, već države.

Znate li koliko to boli preživjele i porodice koje su izgubile svoje najmilije? Ako je odgovor negativan, nadamo se da nikada nećete saznati.

Jer se s tim teško šta može mjeriti.

Toliko prekinutih života zarad ničega. A ne dozvoljavaju ni da se dostojanstveno prisjete onih koji nisu preživjeli. Ratni zločini su izvršeni i to treba glasno i jasno reći. I ponavljati.

Najviše zbog toga kako niko od nas, kako god se zvali, kojem god se Bogu molili i klanjali, ne bi dozvolio da se slično ponovi!