U jeku sigurnosne i ekonomske krize globalnih razmjera zemlje ovog regiona suočavaju se s deficitom odgovornih, mudrih i budućnosti posvećenih političara. Valjda je to i usud ovog dijela Evrope, jer je Balkan kroz historiju, uz sve nedaće s kojima se svijet suočavao, uvijek imao barem jednu više.
Jedna nevolja više danas je, nažalost, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.
Kako za Bosnu i Hercegovinu, prema kojoj skoro pa svakodnevno odapinje otrovne strelice, tako i za Hrvatsku, koja se u evropskim okvirima ovakvim predsjednikom i ne može baš pohvaliti.
Ruska agresija na Ukrajinu mobilizirala je cijeli svijet, a u regionu, posebno na početku suludog rata, rasplamsala stare čežnje za prekrajanjem mapa i nade da će se haos na istoku Evrope moći iskoristiti za takve nakane.
Političari u BiH, zagledani u Američku ili Rusku ambasadu, svako sa svojim adutima, tražeći podršku s Istoka ili Zapada, nezainteresirani su za bilo kakav dogovor. Građani - suočeni s borbom za puko preživljavanje - dodatno su uplašeni ukupnim ambijentom u kojem je teško naći razloga za optimizam.
U takvom ambijentu Milanović ponovo dolijeva ulje na vatru, otvoreno se miješajući u unutrašnja pitanja međunarodno priznate BiH i najavljujući podršku stvaranju trećeg entiteta na njenoj teritoriji.
Svakom izjavom on ide i korak dalje, pa je i stoljećima kasnije počeo izricati presude da su (i) SAD nastale na genocidu!? U njegovom vokabularu analitičari su već, između ostalog, prepoznali i termine nekadašnjih sovjetskih političara, ali mali Putin s Pantovčaka precijenio je vlastitu snagu i poziciju.
Zna to i dobar dio građana koji su mu svojevremeno dali glas, međunarodnih zvaničnika koji u njegovom liku prepoznaju malog Putina, ali i Bosanci i Hercegovci koji su svjesni da nam s otvaranjem starih rana i sukoba nikada neće biti bolje. Uostalom, građani su već naviknuti na to da ovdašnji političari i ne znaju, i ne mogu bolje, pa ratoborne izjave sa svih strana posmatraju s distance, kao dosadni igrokaz kojem kraja nema.
