”Jest ćemo i korijenje ako treba, ali se nećemo odricati suvereniteta.” Ovo su bile čuvene riječi koje su uveliko nadmašile njihovog autora, danas zaboravljenog Crnogorca Branka Kostića, bivšeg člana Predsjedništva SFRJ pred njen raspad i velikog pobornika srpsko-crnogorskog zajedništva u vremenu raspada Jugoslavije.
Njegove riječi doživljavaju se kao svojevrstan lajtmotiv sulude i zločinačke politike Slobodana Miloševića i autodestrukcije u koju je odveo i vlastiti narod. Korijenje je gotovo postalo ono što su građani Srbije u devedesetima morali početi jesti usljed teških sankcija koje su ovoj zemlji nametnute nakon agresije na BiH i Hrvatsku.
Ubrzo se, međutim, ispostavilo da se Srbima ni najmanje ne jede korijenje niti ide u rat. I pored masovne kontrole medija, atmosfere terora i straha, Milošević je do 1996. izgubio Beograd, a do 2000. građani su ga otpuhali s vlasti u cijeloj Srbiji.
Dodik je na vlasti već 16 godina i uveliko je nadmašio Miloševićev staž. Njegova destruktivna politika podaništva prema Rusiji i udara na institucije BiH stavila ga je na listu sankcija SAD, pa i Velike Britanije.
Firmama povezanim s Dodikom otkazuju se poslovi, u RS se počinju obustavljati projekti koje finansira Evropska unija...
Drugim riječima, posljedice Dodikove politike osjetit će ne samo on i njegovo okruženje nego i svi građani RS, koji već sad žive nekim od najbjednijih života u regionu. Daljnja podrška Dodiku za njih će značiti daljnje siromašenje, nesigurnost i besperspektivnost.
Jesu li ljudi u RS zaista spremni da jedu korijenje zarad Dodikovih samoubilačkih avantura koje neće dovesti ni do nezavisnosti RS ni do raspada države, ali sigurno sve nas, a pogotovo one u manjem entitetu vode u glad?
To će oni, već za nekoliko mjeseci, sami morati odlučiti.
