Dok normalne države i njihove vlasti razmišljaju o svojim građanima i privredi, donose mjere kako bi ublažile globalne poremećaje izazvane agresijom na Ukrajinu, nastoje zaštititi najugroženije, vlasti u BiH još razmišljaju i tješe građane da će sve biti uredu. Koliko su uvjerljivi, svjedoče i prazne palete, gdje je do maločas stajalo brašno u trgovinskim centrima širom BiH.

Žitnica Evrope je sada ratno područje, neizvjesno je hoće li ludilo stati kako bi ukrajinski ratari stigli obaviti proljetnu sjetvu, svijet traži alternativu za snabdjevenije žitom i energentima, jer se na one iz Rusije, također, ne može računati. Države regiona računaju stanje zaliha i već donose mjere zabrane i ograničenja izvoza misleći na svoje stanovništvo.

Za to vrijeme 13 bh. ministarstava poljoprivrede i 14 vlada, sa svim svojim budžetima, za sve poslijeratne godine nisu uspjeli iskoristiti domaće resurse i zapuštene parcele, uposliti dio stanovnika kojima bi garantirali otkup, pa osigurati barem polovinu potrebnih zaliha pšenice da bez hljeba ne bismo ostali.

Uzalud dugogodišnja upozorenja stručnjaka i nevladinih organizacija te precizne računice koliko smo milijardi nakon rata potrošili na uvoz hrane. Sada se suočavamo s prijetnjom da svoje nemamo, tuđe ne možemo dobiti ili će ono što uspijemo kupiti većini građana s malim ili bez ikakvih primanja biti nedostupno.

Ipak, ruka je ponovo pružena iz susjedne Srbije. Bez obzira na to šta o njemu mislili, koji detalj iz njegove biografije pamtili i koliko mu danas vjerovali, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obećao je da će zalihe pšenice iz Srbije biti dostupne i državama regiona.

Na stranu sada njegovi motivi, ali Vučić je još jedanput održao lekciju svim bh. zvaničnicima, podjednako i Banjoj Luci i Sarajevu, Tegeltiji, Novaliću, Cvijanović, Džaferoviću, Komšiću i Dodiku, što nisu mislili na vrijeme pa su globalnu krizu dočekali uz prazna skladišta.