Više od pola miliona ljudi koji su u posljednjih desetak godina napustili ovu zemlju riješilo se svakodnevnih egzistencijalnih, ali i muka zbog neizvjesnosti, nesigurnosti, nepotizma, korupcije, ambijenta u kojem je teško procijeniti do kada će sve trajati i u kojem je nemoguće dokučiti kada će lokalne kabadahije prestati crtati neke nove granice i hoće li na njih poslati mladost da ih tijelima brani.
Istovremeno, veliki broj od oko dva i po miliona stanovnika BiH, koliko se procjenjuje da nas trenutno ima, onih čija nada nije potpuno zgasnula, kojima je kasno za neki novi početak, muku nastoji ublažiti na različite načine.
Svake godine izvještaji poreznih uprava i agencija za statistiku iznova šokiraju.
Još se nisu stišale reakcije na porazne podatke da smo u prošloj godini, dok smo se pokušavali sačuvati od virusa i sprintom nastojali doći do proizvoda prije nego što im ponovo poraste cijena, na klađenje dali blizu 1,6 milijardi KM, a dobivamo i novi izvještaj da nas je uvoz alkohola koštao oko 191,6 miliona KM.
Popili smo 173,5 tona piva, vina, rakija, likera i drugih vrsta alkoholnih pića.
Poplavi različitih vatrenih voda od grožđa, šljive, kruške, jabuke, raznih trava, žita, voća i povrća, pa i riže iz uvoza, treba pridodati i količine iz domaćih fabrika, ali i kućnih kazana i destilerija, pa da slika bude kompletna.
Koliko god se na taj podatak neki mrštili, nije tajna da je dobra kapljica dio tradicije ovih prostora, ali nekada se, uz nju, kada su ljudi bili sretniji, znala čuti i pjesma.
Danas ona služi uglavnom kako bi se svakodnevica pokušala učiniti podnošljivijom, nerijetko puni i stupce crnih hronika, predstavlja problem svima osim vladama koje zbog rasta prihoda zadovoljno trljaju ruke.
