„Ugodno mi je u Sarajevu, ali nije to ni blizu onog grada. Eh, to je bio najbolji grad u bivšoj Jugoslaviji. Kakvi su tu samo kafići bili, u mnogim stvarima je Sarajevo prednjačilo. Bilo je milina doći u Sarajevo.“ Ovako mi je, dok smo radili intervju, Svetislav Basara, možda i najveći živući pisac ovih prostora, opisao prijeratno Sarajevo.
Gledam na YouTubeu snimke malonogometnog novogodišnjeg turnira iz 1989. koji su organizirale “Večernje novosti”. Piksi, Prosinečki, Sušić, Baždarević, Škoro, Pančev... Elita jugoslavenskog fudbala okupljala se u prepunoj Skenderiji. U našim kafićima i danas suvereno dominiraju pjesme sarajevske pop-rok scene iz osamdesetih. Na ekranima najradije pogledamo neki stari sadržaj poput “Top liste nadrealista”.
Spustim se u grad, u sadašnju realnost. Slijede nam božićni i novogodišnji praznici, ali ko bi to znao po današnjem Sarajevu? Grad je neokićen, nema nikakvih manifestacija, čak više ni onih kičastih novogodišnjih stolova. Nema ni organiziranog dočeka. Gradonačelnica Karić donira novac u dobrotvorne svrhe. Pravda to koronom. Upućeni, pak, tvrde da je bila u pitanju samo nesposobnost da se sve organizira. Sarajlijama, umjesto Božića i Nove godine, čestita „Kalendar“.
Taman. U Sarajevu odavno više nema poštene utakmice koju bi čovjek mogao pogledati, kvalitetnog koncerta koji bi mogao slušati, da ne spominjemo klubove, zabave, ozbiljna intelektualna okupljališta... Pa, što bi se slavila Nova godina?
Pod vodstvom SDA, grad se 30 godina orijentalizirao i kasablizirao. Takva im je ideologija, a to je, uostalom, i njihov ukus. Sport je ionako šejtanska rabota, kafiće su zamijenile nargilhane, a centralna mjesta u gradu zauzele su šerijatske slastičarnice.
Iako su nam protagonisti trojke obećavali da će Sarajevo ponovo pretvoriti u metropolu, pod njihovim vodstvom, čini se da grad izgleda još gore. I to, da stvari budu tragičnije, ne iz ideoloških razloga, kao u slučaju SDA.
Pitam se je li jedini izbor u Sarajevu onaj između orijentalizacije i brutalne korupcije s jedne, te potpune nekompetencije s druge strane. Zar ne postoji ništa osim toga, ili barem između?
