Milorada Dodika ne zanima ništa što se zove zajedničkim ili bosanskohercegovačkim, poznato je i pticama na grani. Razlozi za to su za jednu podužu analizu koja bi vodila daleko od teme koja nam je u fokusu.
A tema je sport. Onako, prilično oskrnavljenom bh. sportu, s povremenim bljeskovima pojedinaca, sada još ne treba i Dodik na teretu. Čini se da se krenulo do najpopularnijeg, a fudbal to svakako jeste. Ne ulazeći u to što najpopularniji sport u BiH s pozicije predsjednika Nogometnog saveza „vodi“ Vico Zeljković, kojem je Dodik stric, čini se da najveća opasnost za fudbal u BiH ne prijeti od njih.
Oči nam još jednom otvara Muhidin Raščić, član Izvršnog odbora NSBiH, koji je ustvrdio kako „Zeljkovića ne treba povezivati s Dodikom“. Raščić je imao nemušto obrazloženje, a ustvari je pokazao ono što je već neko vrijeme vidljivo.
Ta „B-komponenta” u Nogometnom savezu - Bošnjaci, među koje spada i sam Raščić, bez sumnje je grupa poltrona koja će sve progutati radi svojih stolica. Reprezentacija je u raspadu, Premijer liga je prošle sezone bila u totalnom haosu zbog štimanja Borcu, ali nije se čuo glas nekih tamo raščića... Ni sada ih nema, osim da odbrane predsjednika.
Šta oni imaju od svega, otvoreno je pitanje. Kako se ovim poltronima s pedigreom (nisu od jučer) vraćaju usluge?
Možda je krajnje vrijeme da se u sve uključe i istražni organi, jer ako se potezi ili šutnja bošnjačkih članova Izvršnog odbora ne kupuju trgovinom utjecajem ili korupcijom, onda treba utvrditi o čemu se radi.
U tom slučaju bi trebalo pozvati neke druge institucije da utvrde stanje. Možda obaviti neke detaljnije ljekarske preglede, saznati, definitivno, u kakvom su stanju ljudi koji ne vide i ne čuju ono što vidi svaki fudbalski laik.
I ne treba drvlje i kamenje na Dodika. On radi svoje, ma koliko se to nama ne sviđalo. Ovdje nije bitan ni Zeljković, imamo mi ove koje bismo nekada zvali „našima“, neprijatelji nam ne trebaju.
