Bosanskohercegovačko društvo još dugo vremena neće se oporaviti od silnih trauma koje je doživjelo za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali i u periodu oporavka države.

Traume koje građani BiH imaju od rata moguće je sažeti u jednu tezu koja bi bila na tragu nevjerovatnog strpljenja koje je narod stekao i koje demonstrira do danas. Nevjerovatna je količina sabura u bosanskom čovjeku koji je spreman od 1996. trpjeti zulum vlastodržaca koji iz godine u godinu ne pokazuju brigu za narod, već isključivo za privatne i stranačke probleme.

Međutim, još jedna trauma koju su građani doživjeli nakon rata je činjenica da je bh. društvo pretvoreno u tzv. sadaka-naciju. Uzrok toga je moguće naći u milijardama donacija koje su se u BiH slile u poratnom periodu i koje su, željeli mi to priznati ili ne, utjecale na naš mentalitet.

Prihvatilo je bh. društvo činjenicu da će uvijek, ma koliko loše bilo, neko iz međunarodne zajednice priskočiti u pomoć. Nije bitno, radilo se o obnovi škola, domova zdravlja ili nabavci vakcina protiv koronavirusa. Uvijek će većina stanovnika BiH misliti da će se, ukoliko stanje postane dovoljno loše, naći neko ko će donirati ili, bolje reći, udijeliti sadaku.

Da se razumijemo, nisu građani krivi, kriva je politika koja već decenijama svoj nerad i nesposobnost ispravlja sadakom. Tako je i ovaj put nesposobnost države da nabavi vakcine nadomještena sadaka-vakcinama, prvo iz Srbije, a zatim iz Turske.

“Sadaka-nacija”, nažalost, ne može napraviti ništa drugo nego “sadaka-državu”. Kao dokaz ovoj tezi stigla je i informacija da je stub države BiH, njen Ustavni sud, morao pribjeći najgoroj opciji, a to je da se vakciniše “sadaka-vakcinama” u susjednoj Srbiji. Na ovaj način država BiH pala je na testu ozbiljnosti i pokazala da je dug put do izgradnje normalnog, neopterećenog društva.

Ali svaki poraz, pa i ovaj, nova je prilika da ustanemo i krenemo u izgradnju boljeg i pravednijeg društva, a time i države.