Od nameta nema selameta za radničku klasu u Bosni i Hercegovini. Rekordno opterećenje na plaće ocjenjuje se kao glavni uzrok zbog čega radnici u BiH imaju najnižu cijenu rada u Evropi.
No, umjesto da razmisle kako rasteretiti privredu, smanjiti poreze na dohodak, vlastodršci svaki put iznova izmišljaju nove namete koji u konačnici rezultiraju gašenjem radnih mjesta ili radom nacrno.
Svojevremeno je Faruk Hadžić, ekonomski analitičar, slikovito obrazložio koliko novca država uzima od radnika koji ima plaću 600 KM. Na doprinose se uplaćuje 413 KM, a radnici od tričavih 600 KM državi, kroz PDV i akcize, izdvajaju velike novce.
Faktički, prema Hadžićevom proračunu, od zarađenih 10 KM, radnik državi uplaćuje ili vraća 5,4 marke.
Rješenje je jasno. Porezno opterećenje se mora smanjiti, ali... Ko će onda puniti kesu onima koji 10 miliona maraka potroše na službene automobile tokom godine ili koji za isti novac naruče neupotrebljive respiratore.
Bahaćenje vlastodržaca na račun radničke klase odavno je postalo neizdrživo. Radnici su stjerani u ćošak, prijeti im se otkazima ili im se nude plaće po principu – uzmi ili ostavi.
Sve se to reflektira na demografske podatke, koji su crnji iz godine u godinu. Koronavirus je donekle zaustavio egzodus radno-sposobnog stanovništva, ali ne i njihove odluke da zauvijek napuste državu.
Ljudi su najznačajniji kapital svake države, a BiH svakodnevno gubi svoje stanovnike.
Pa u Gračanici, koja je od posla čaršija, prvi put je više umrlih u odnosu na broj rođenih. Gubitak ljudi je nenadoknadiv kapital.
