Bakir Izetbegović i SDA, glasajući za ostanak najgoreg Vijeća ministara u dvije i po decenije postojanja ove institucije, još jednom su pokazali da su im fotelje i lični dobici važniji od države, u koju se svakodnevno, licemjerno i s figom u džepu, kunu.

Tu gorku istinu više ne mogu prekriti ni dugogodišnje naslage lakovanog i lažnog patriotizma. Što se više SDA-ovi prvoborci poput Asima Sarajlića ili Šemsudina Mehmedovića bore i brinu za BiH, realno, nje je sve manje.

Poznato je, ali nije zgoreg ponoviti: političke macole kojima razvaljuju evropski i NATO put BiH, Dodikovom SNSD-u i Čovićevom HDZ-u u ruke su dali upravo SDA i njen vrh.

Četvrtog delegata u državnom Domu naroda Milorad Dodik je dobio uz nesebičnu pomoć SDA-ovih glasova u Narodnoj skupštini RS. Istovjetnu asistenciju Bakirove SDA imao je i Dragan Čović kada su se u kantonalnim skupštinama birali delegati za Dom naroda u Federaciji BiH. HDZ ih je tada sakupio dovoljno da na državnom nivou ima, također, četiri delegata.

Da SDA nije tako beskrupulozno i egoistički trgovala državnim interesima, danas bi, umjesto Dušanke Majkić, u Domu naroda BiH sjedio Mladen Ivanić, a na mjestu, naprimjer, Marine Pendeš, bio bi Hrvat iz SDP-a. Državna vlada u tom slučaju mogla se formirati i bez SNSD-a i bez HDZ-a, koji ne bi imali većinskih osam, nego manjinskih šest delegata.

Između ostalog i zato, više niko ne vjeruje u krokodilske suze i Kalimero pozu Bakira Izetbegovića.

Brojna ministarstva, bogata javna preduzeća i koruptivna kontrola finansijskih tokova pogonsko su gorivo kojim se pokreću i ostaju na vlasti i SDA i SNSD i HDZ. To sijamsko bratstvo etničkih torova i nacionalne podjele budžetskog plijena ne mogu narušiti ni kataklizmično ekonomsko propadanje cijele države, ni svi zemljotresi i pandemije ovog svijeta.

Ljubav Bakira, Milorada i Dragana, svjedoci smo, cvjeta i u doba korone.