Stravičan zemljotres jučer je pogodio Hrvatsku. Epicentar potresa magnitude 6,2 bio je kod Petrinje. Scene su bile zastrašujuće - razrušen grad, krici, plač i zapomaganja unesrećenih ljudi… Među poginulima je i djevojčica od 12 godina.
Mladi, lijepi, nevini život, koji je pred sobom imao nebrojeno snova i otvorenih puteva, naprasno je prekinut pred nepredvidivom i premoćnom silom prirode; silom koja nas još jednom podsjeća koliko smo mi ljudi, iako često zaneseni svojom umišljenom i smiješnog snagom, zapravo mali i nemoćni pred njenim nepredvidivim moćima.
Valjda smo zato prvenstveno u tragedijama jedni prema drugima nježni i solidarni, jer nas one podsjete na onu našu iskonsku, zajedničku ljudsku sudbinu i slabost. Iz čitave regije u Hrvatsku su stizale poruke sućuti i podrške.
No, ta solidarnost često i naprasno, poput zemljotresa, zna da prestane kada nam postane izlišno da jedni druge posmatramo prvenstveno kao ljude i krenemo se tretirati kroz pripadanje rasama, nacijama, državama, religijama, regijama i svim onim kolektivnim karakteristikama koje im pripišemo.