U vrijeme kada smo pomalo počeli i zaboravljati na terorizam kao prijetnju globalnoj sigurnosti, baveći se pandemijom koronavirusa, dešava se napad u Beču.
U srcu grada koji je dom desetinama hiljada ljudi različitih rasa, vjera i uvjerenja. U državi koja je pružila utočište i šansu za novi početak ljudima koji su zbog nepravde, gladi ili rata dolazili s istoka, od izbjeglica iz razorenih bosanskih gradova, do migranata.
Grad u kojem je svako dobio pravo da radi, stvara, pa i da se na svoj način moli Bogu, nije imao sličnih iskustava u prošlosti. Ne treba sumnjati da će se Austrija znati obračunati s krivcima za ovaj gnusni čin, ohrabruje i izjava kancelara Sebastiana Kurza da ovo nije sukob između kršćana i muslimana, Austrijanaca i migranata, već da se radi o borbi između većine koja želi mir i onih koji žele rat.
Međutim, ne treba gajiti iluzije da će sve ostati isto i da pucnji na nevine ljude na ulicama neće izazvati i određenu dozu podozrivosti, sumnje i podjele (i) u austrijskom društvu. Možemo se praviti gluhi i slijepi, ali slični divljački pohodi po zemljama Evrope i na tlu SAD doveli su do produbljivanja jaza između zapadnog i istočnog svijeta.
Zbog toga i oni koji to rade trebaju odustati od pokušaja relativizacije ili čak traženja opravdanja za podmukle krvoloke. Sa psihijatrijom bi takva metamorfoza itekako mogla imati, ali s vjerom niti jednom svetom knjigom nikako nema veze.
Teorije zavjera treba ostaviti po strani, beskorisno je upirati prstom u ubice s drugačijim imenima i na stranicama historije tražiti „razloge“ suludim pohodima. Teroristi zaslužuju svaku vrstu osude, jer „onaj ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo“. I tačka. Terorizam kao prijetnja mora se sasjeći u korijenu, jer terorista se ne rađa, on to vremenom postaje.
