Prošlo je tačno 28 godina otkako su se dvije trećine građana Bosne i Hercegovine referendumom opredijelile za njenu nezavisnost odnosno za stjecanje prava da u sklopu disolucije bivše Jugoslavije i naša zemlja učvrsti svoje državne temelje.
Malo ko se ne sjeća trenutaka kada smo tog 29. februara i 1. marta, svečano obučeni, odlazili na glasačka mjesta kako bismo svojim DA potvrdili opredijeljenost da smo za „suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH- Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“.
Bio je to ponos za biografiju svakog normalnog građanina BiH, prosto zbog činjenice da je dio historije u kojoj svojim potpisom ovjerava postojanje države u kojoj su rođeni njegovi djedovi i pradjedovi i u kojoj će se rađati njegovo potomstvo.
Ako postoji mjerač osjećaja ponosa i patriotske uzvišenosti, onda je skala na njegovom sistemu tog 1. marta 1992. godine kod ogromnog broja građana BiH pokazivala najviši stepen mjerenja. Nažalost, radost je kratko trajala.
Hijene velikosrpskog nacionalizma, opijene idejom stvaranja velike Srbije, u kolonama su tih dana krenule u miniranje temelja tek ovjerene samostalnosti Bosne i Hercegovine, otimanje njenog i u UN-u potvrđenog grunta, uništenje jednog njenog naroda, ne prezajući čak ni od činjenja najtežih ratnih zločina kakav je genocid u Srebrenici.
U borbi za suverenu i nezavisnu BiH, gdje se branilo ono DA izrečeno na referendumu prije 28 godina, prolivena je krv najboljih bosanskih sinova. Ginulo se, tugovalo, plakalo, rušilo, ali otimačima državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine nije dozvoljeno da razore njene temelje, ma koliko se i danas trudili da to učine.
Imati državu, koliko god joj prigovarali na neuređenosti i nefunkcionalnosti, znači imati sebe u svome i na svome.
Zato, Državo, neka ti je sretan Dan nezavisnosti.
